Što je tako fascinantno u slikarstvu Altamire? Pa ono zapravo pobija ideju kontinuiranog društvenog progresa, ideju koju čak i ako ne ne mislimo da smo joj direktno podložni, opet je u nas na nekoj upravo podsvjesnoj razini ugrađena: mi smo naime više-manje uvjereni da se ljudski mozak razvija, i emancipira, s nastankom bojlera, kupaonica, asfaltiranih prometnica i parnih lokomotiva. Činjenica je da je umjetnost, i to vrhunska umjetnost, svemu tome prethodila. U Altamiri su bizoni na grupnoj slici stropa polikoromne dvorane prikazani iz raznih kutova, anatomski precizno, s perspektivnim skraćenjima. Pa opet, mislimo da je perspektivu izumila renesansa, mi danas perspektivu doživljavamo kao “čudo” jer vjerujemo da je znanju o prostornim odnosima morao prethoditi Galileo Galilei, opća društvena prosvijećenost, i da se je ona revolucionarno i po prvi put ukazala na crno-bijelim pločicama renesansnih palača. Umjetnost doživljavamo kao razvoj, pa su prema tome neki njezini akteri “avangardni”, napredni su.

Vremenska odrednica Altamire nije nam više praktično dostupna, to je bilo toliko davno da tako daleku prošlost sebi nismo u stanju predočiti. Recimo da je riječ o 35 000 godina prije Krista (sve što je nama po prilici poznato danas događa se unutar dva, ili dva i pol protekla milenija, što je u ljudskoj povijesti gotovo neznatan fragment). Čovjek iz Altamire nije neandertalac, nego je čovjek, homo sapiens sapiens, stigao je iz Afrike na druge kontinente, očito je da postoji profesija, ili zvanje umjetnika, jer je posve nemoguće da svatko u općoj populaciji raspolaže takvim likovnim talentom. Poznaje anatomiju, poznaje apstrakciju, poznaje kompoziciju prikaza. Pa opet, nema kupaonicu, jede rukama, nema prijevozna sredstva, ne znamo govori li, i kako. Ali njegov mozak identičan je našem, može malo bolje odjeven gostovati na izložbi Paula Gauguina, na izložbi Slavka Kopača izgledao bi kao akademski element. Da se natječe na jednoj od utakmica raznih televizijskih talenata, homo sapiens sapiens tek pristigao iz Afrike imao bi ravnopravne šanse za pobjedu, premda ne poznaje hitove Petra Graše i Rolling Stonesa.

Jer se je razvila znanost, ekstremno je napredovala tehnika, enormno se je mijenjao životni standard i način privređivanja, ali glava, glava je u suštini ostala ista. I ono što je čovjek koji je otkrio Altamiru, Marcelino Sanz de Sautuola, nazvao “vrhunskim umjetničkim instinktom”, ono što je nekad moralo biti u službi magije, to je ta ista, i očito imanentna ljudska sposobnost koja se uvijek iznova preslaguje u različitim tržišnim uvjetima, pa je nekad smatraju vrijednom, a nekad bagatelnom; ovisno o perpektivi, i koliko smo vremena sposobni uzeti u obzir kada donosimo takve procjene. S tim da nikada ne uzimamo za uzorak 35 000 godina, daleko je to od bilo čega za što bismo se mogli uhvatiti, a bogme i silno davno prije Krista.