.

HORACIJE – „BUDUĆI DA SU UMOVI JOŠ DIVLJI“...

.

Brojni su bili pokušaji da se Krausovi „Posljednji dani čovječanstva“ prilagode pozornici. Kritika ih je uglavnom odbacivala. Nije bilo redatelja niti tako velike teatarske pozornice koja bi se mogla nositi sa „kozmičkim dimenzijama“ Krausova djela. Golem je to poduhvat: Sudar sa kosmičkim vizijama i njihovim dimenzijama, ima tu nešto. Viljem Jejts u uvodnoj pjesmi nagovještava novu kosmičku smjenu, jednu novu revoluciju, a stvarna revolucija se ne može ostvariti bez svog metafizičkog odraza na nebu. Daleka nam prošlost potvrđuje istine, od kojih čovjek strahuje, ali u koje polaže svoje nade u spasenje. Međutim, ta kosmička smjena se ne mora dogoditi kao božji silazak na zemlju, do čega drže religije. Vasiona je zagonetka sa više rješenja, u kojima pitanja dobijaju ulogu odgovora, a odgovori su istovremeno i pitanja.

Nakon brojnih propalih pokušaja prešlo se na javna čitanja izabranih prizora „Posljednjih dana čovječanstva“. Naravno da je i ovdje bilo poteškoća. Za ovakve tekstove prožete „pulsiranjem Neba“ nije bio dovoljan samo „stas i glas“, nego i veliko retoričko umijeće.

Karl Kraus je počeo „miksati“ svoja česta predavanja sa recitalima fragmenata iz ove drame. Kasnije su to nastavili pojedini austrijski scenski umjetnici, što se posebno odnosi na poznatoga glumca i dramatičara Helmuta Qualtingera. Iz tog perioda je sačuvana i audiosnimka integralne drame, nastala u produkciji ORF radija iz Austrije, koja traje više od 22 sata i u čijoj je realizaciji sudjelovalo čak 150 glumaca…Iznad pozornice Krausovog nebeskog teatra još uvijek lebde sjenke, i čekaju na „svoje“ vrijeme.

Viljem Batler Jejts je napisao pjesmu „Nova lica“, u kojoj se sluti ovo o čemu je prethodno bilo govora:

„Ako ti koja si ostarila, prva umreš, / Ni stablo katalpe ni mirisna lipa / Neće čuti moj živi korak, ni kročiti neću tamo / Gde smo nastojali da polomimo zube vremena. / Neka se nova lica igraju kakvim god hoće opsjenama / U starim odajama; noć može prevariti dan, / Naše sjene još lutaju šljunkovitim plažama, / Živi izgledaju sjenovitiji od njih.“

.

.

„Oprosti im Bože jer znaju šta rade“ (Herr, vergib ihnen, den sie wissen, was sie tun!) jedan je od najpoznatijih Krausovih citata. Duhovitost i oštra kritika po kojoj je bio legendarni Karl Kraus prepoznatljiv, kroz ovaj citat sasvim jasno provejava.

“Tragično je određenje mojih likova da moraju govoriti ono što su sami napisali te takvi dolaze pred potomstvo koje ih je sasvim drukčije zamišljalo. „Posljednji dani čovječanstva“ upravo su to – opsežna zbirka ratnog “humora“, u kojoj su se “najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista dogodila… najvjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati.“

Karl Kraus polovinom 1915. završava prvi dio “Posljednjih dana čovječanstva“; u listopadu iste godine u “Baklji“ izlazi drugi dio koji naziva “tragedijom“; a u studenom 1918., na samom završetku rata, izlaze četiri posebna sveska “Baklje“ u kojima su „Posljednji dani čovječanstva“ prvi puta objedinjeni u jedinstvenu cjelinu. Finalno zaokruživanje je urađeno 1920. i 1921. godine. Konačna verzija „Posljednjih dana čovječanstva“ je ubrzo nakon toga ugledala svjetlo dana. Knjiga je izazvala ogromnu pozornost kod čitalaca. Nekoliko izdanja se naprosto razgrabilo.

Svoje tekstove Karl Kraus objavljuje u časopisu “Baklja“ (Die Fackel) koji uređuje od 1899. pa sve do smrti. Zanimljivost je i to da je od 1911. godine i urednik te istovremeno i jedini autor koji piše za „Baklju“.

Zahvaljujući jednom projektu austrijske Akademije za Umjetnost, čitaoci sada imaju slobodan pristup kompletnom stvaralaštvu Karla Krausa. Ovo je svakako radosna vijest s obzirom da je ovaj književnik danas aktuelniji više nego ikad.

Za ovu prigodu sam preveo sa njemačkog jezika Uvodni dio ovog Krausovog djela:

.

Karl Kraus (1974 – 1936)

.

Izvedba drame, čije bi trajanje trebalo biti desetak večeri po zemaljskom vremenu, namijenjena je marsovskom teatru. Posjetioci teatra ovoga svijeta tome se nisu mogli suprotstaviti. Jer to je krv njihove krvi i sadržaj je od sadržaja nestvarnog, nezamislivog, nedostupnog svakom budnom osjetilu, nepristupačnog sjećanjima, sačuvanog samo u krvavim snovima, kada su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva. Radnja koja vodi u stotinjak scena i paklenih rupa je nemoguća, traljava i bez heroja. Humor je tek samoprijekor nekoga ko nije poludio na pomisao da je cijelim umom svjedočio ovim suvremenim događajima. Osim njega, koji potomstvu okriva sramotu takve dionice, niko drugi nema pravo na ovaj humor. Suvremenici, koji su tolerirali ovo što je ovdje napisano, pravo na smijeh stavljaju iza dužnosti plača. Najnevjerovatnija djela o kojima se ovdje izvještava, uistinu su se dogodila; ja sam ih opisao onako kako su se odigrala. Najnevjerovatniji razgovori koji se ovdje vode izgovoreni su doslovno; nastrašniji izumi su citati. Rečenice čije se ludilo neizbrisivo upisuje u uho prerastaju u muziku života. Dokument je slika; izvještaji nastaju kao brojke, brojke umiru kao uvodnici; feljton je dobio usta koja govore monološki; fraze stoje na dvije noge – ljudi su zadržali samo jednu. Tonovi jure i zveckaju kroz vrijeme i nadimaju se do korala nesvete akcije. Ljudi koji su živjeli unutar čovječanstva i preživeli ga, su poput tvoraca i predstavnika jedne stvarnosti, koja nema meso nego krv, ne krv, nego tintu, uvučenu u sjene i lutke i svedenu na formulu svoje djelatne nematerijalnosti. Larve i lemuri, maske tragičnog karnevala, imaju živa imena, jer tako mora biti i jer ništa nije slučajno u ovoj slučajnoj prolaznosti, što nikome ne daje pravo da to tretira kao lokalnu stvar. Događaji koji se odvijaju u uglu Sirk ulice imaju kosmički karakter. Ko ima slabe živce, čak i ako je dovoljno jak da izdrži vrijeme, treba da se ukloni iz igre. Nije za očekivati, da sadašnjost, u kojoj bi mogli biti, razumijeva riječ užas nikako drugačije nego kao šalu, posebno tamo, gdje riječ opet odzvanja iz domaćih nizina najjezivijih dijalekata, a ono što je upravo doživljeno, preživjelo je za nešto drugo od izuma. Za ono na čiju se tkaninu mršti. Jer iznad svake sramote rata radi se o ljudima, koji o njemu više ništa ne žele znati, dok trpe da on jest, a ne da je bio. Nadživio je one koji su ga preživjeli, a iako maske prolaze kroz čistu srijedu, ne žele se podsjećati jedna na drugu. Kako je duboko shvatljivo razočarenje jedne epohe, koja nikada nije bila sposobna za iskustvo i spoznavanje onoga što je doživjela, ne može se pokolebati čak ni njenim slomom, a osjeća jednako malo kajanja zbog djela, ali ima dovoljno samoodržanja, da pokrije uši na fonografu herojskih pjesama, i dovoljno samopožrtvovanosti, da ponovo udari ako zatreba. Jer činjenica da će biti rata čini se najmanje neshvatljivom onima kojima je parola „Sad je rat“, koja je omogućila i prikrila svaku nečast, ali opomena „Sad je bio rat!“ remeti zasluženi odmor preživjelih. Imaju svjetsko tržište – cilj, u viteškom oklopu osvajaju taj cilj za koji su rođeni; moraju se zadovoljiti najgorim dogovorom da ih prodaju na buvljaku. U takvom raspoloženju, neka im neko priča o ratu! I mogu se bojati da će budućnosti koja je iznikla iz bedra tako puste sadašnjsti, unatoč većoj udaljenosti, nedostajati veća moć razumijevanja. Ipak, takvo potpuno priznanje krivice zbog pripadnosti ovom čovječanstvu negdje mora biti dobrodošlo, a u nekom trenutku i korisno. I „budući da su umovi još divlji“, Horacijeva poruka reformatoru je naručena za Visoki sud na ruševinama:

.