Tamo gdje je um neustrašiv i gdje je glava visoko podignuta; Tamo gdje je znanje oslobođeno; Tamo gdje svijet nije podijeljen uskim domaćim zidovima; Tamo gdje riječi izviru iz dubina istine; Tamo gdje neumorna borba pruža ruke ka savršenstvu; Tamo gdje bistri potok razuma nije zalutao u turobnoj pješčanoj pustinji zamrlog naselja; Tamo gdje ti vodiš um u vječno uspinjuću misao i činjenje – Na tom nebu slobode, Oče moj, daj da se moja zemlja probudi. (RABINDRANATH TAGORE)

.

.

Ukrajinski rat još uvijek bjesni i ne vidi mu se kraj. Prvog maja prošle godine sam ostao bez auta u jednoj lukavo pripremljenoj „sačekuši“ na izlazu iz sarajevskog groblja Vlakovo.

Sinoć mi se u snu ukaza indijski nobelovac R. Tagore i reče: „znam, ono auto ne možeš preboljeti“.

Jeste u pravu ste, evo upravo o tome razmišljam, rekoh mu. Kako ste ušli, upitah prestravljeno. On ćutke pokaza rukom prema otvorenom prozoru na kome se lejujala zavjesa. Bila je noć punog mjeseca, a nebo je bilo vedro puno zvijezda.

Indijski mudrac se nedade zbuniti te tihim i mirnim glasom nastavi: „S nebesa će stići odmazda“, dalje kazuje nobelovac tihim ali odlučnim glasom, „zbog tvog auta će se kompletna država srušiti“.

Ali to je bio malen i takoreći bezvrijedan auto i „žućko“ (kako sam ga zvao) je dotrajali oldtajmer, promucah zbunjen i prestrašen.

„Auto jest malen, odgovori nobelovac, ali je nepravda golema“.

Otkud baš vi banuste, šta vi imate sa mojim autom, pitam u nevjerici.

„Auto jeste tvoje, ali je i naše indijsko. „Maruti“ je auto koje smo mi u Indiji proizveli, a jednu moderniziranu verziju smo nedavno poslali na južni pol mjeseca. Upravo zato su mene i odabrali kao glasnika. Ja sam „poštar Božji“, ako se smijem tako izraziti. Govorio je polako i smireno kao da čita stihove iz svoje knjige poezije.

Nakon što je zagonetno poglednuo prema mjesecu na tren se primiri kao da nešto osluškuje. I ja bacih pogled prema mjesecu koji je bio žut i okrugao kao lubenica, te osluhnuh. Do mene nije dopirao nikakav zvuk niti glas, mjesec je ćutao kao skamenjen, a nebesa iznad Sarajeva su bila nijema.

„Božji poslanik“ je očigledno s mjeseca dobio neki signal, te sada još sigurniji u svoju pamet i znanje samouvjereno poput odvjetnika „Omara mjesečara“ nastavi s pričom:

Vijeće strašnog suda kojim predsjedava moja malenkost je donijelo konačnu i neopozivu presudu. Došlo je vrijeme da se moralna hipokrizija u društvu kazni. Dakle, svijeća je gorila i dogorila. Ta vaša Bosna (da prostiš) će uskoro poput bivše Jugoslavije završiti na smetljištu povijesti i pasti u zaborav“, prošapta na kraju i iščeznu…

.

.

Često se kaže da smo već zakoračili u taj Novi svjetski poredak, koji je sličan prelazu iz starog u srednji vijek. Premda se dešavaju globalni događaji, kakav je recimo korona virus, čovjek sve manje pokazuje revolucionarni potencijal. Da li se on ugasio i iščeznuo sa porazom Če Gevare? Možda je tada ubijen čovjek kao revolucionar i ratnik, da bi njegovo mjesto zauzeo digitalizirani robot, serijske proizvodnje. Tradicionalni identitet čovjeka je uništen, jer postaje hibrid biologije i tehnologije.

Zaista, čovjek ne bi trebao da odustaje od borbe, koja je sinonim za vjeru u mogućnost ostvarenja „sretnije“ budućnosti. Pravi znanstvenik je vođen mikroskopski preciznom logikom razuma, a dobitna kombinacija je savez te dvije snage. Revolucionarna borba i znanost, mogu proizvesti udruženim snagama društveni preokret i otvoriti nove perspektive. Znanost bez djelatne snage revolucionarne borbe ne može mnogo, jer ne može premostiti jaz između teorije i prakse, dok sama revolucionarna borba bez Razuma, koji njome upravlja kao na šahovskoj tabli, nema velike šanse za pozitivan ishod. Platon je dokazivao da je svaki čovjek hrabriji od tiranina, pa je zatim prešao na pravednost i govorio da je sretan samo život pravičnih ljudi. Dakle, bez pravičnosti nema ni sreće, jer je sretan život u stvari san svakog čovjeka, što je vrijedno revolucionarne borbe, koja znači zbacivanje tiranije i izrabljivanja, ukidanje stanja socijalne nepravde i robovanja.

Ne treba podcijeniti revoluciorani potencijal znanosti, jer je znanost proizvod kosmičkih sila „Dobra“, koje uvijek čovječanstvo izvlače iz mrtvog ugla i otvaraju nove staze budućnosti. Ali spomenute kosmičke sile se ne mogu razviti bez velike borbe, koja kao da je na pomolu, a koja će se nastaviti na onom mjestu gdje je nepravedno posrnuo Odisej. Naravno, ukoliko se u te pokušaje ne umiješa sam Sidhe, pripadnik vilinskog naroda, koji putuje na vjetru i navodi ljude da skrenu sa svojih uobičajenih životnih staza.

„Snježni nanosi pretvoriše se u širok drum. Po njemu je klizio drveni pastuh krčeći sve pred sobom. Kakva je bila tek Odisejeva usamljenost dok je uvjeravao drugove u mračnoj utrobi u sigurnu pobjedu, ni sam ne znajući što će se zbiti kada izađu u tamu trojanske noći“.

Ovako je pisao Veljko Barbieri u svojoj knjizi „Trojanski konj“ uvjeravajući nas da je san kolijevka svakog nereda. Tako njegov junak u snoviđenju opazi kobilu nad logorom. „Njiska se miješala s režanjem neba. U utrobi sjajne ženke ugleda nerođeno čedo. Jedno kopito već je izlazilo napolje, ali se uto glava zaglavi u uskom procjepu među butinama. Kobila se još jednom nape, ali umjesto Trojanca iz rodnice šiknu gejzir i zasu logor mračnim pljuskom. Kiša bijaše topla poput krvi. Kobila i ždrijebe odmah zatim klonuše na jaslama ispletenim od munja.

.

.

Barbieri ima još aduta u rukavu, Konan–Barbarin mu nije ravan. Na stranicama svoje knjige ispisuje i opisuje raznorazna čudesa, pa nam užurbano, kao da mu gori pod nogama, dalje pripovjeda:

„Slušajte HIMNU ZABORAVLJANJA SAMOGA SEBE – pjevušilo je iz megafona, ali potom Glas opet nije ništa govorio. Muk, isprekidan elektronskim hučanjem, nalik na udaljenu oluju, dočaravao je nevidljive prikaze. Sunčev prsten šiknuo bi plameni mlaz iza crnog mjeseca, oko njih su igrala mistična čudovišta zloduhog Seta, gospodara sjena. Odisej je silazio u Had. Duhovi su se klanjali božanstvu podzemne vlasti. Tada se pokrene Odisejev konj. U sjajnom i nezamislivom skoku preleti zidine poražene Troje. U utrobi planu vatra. Dok su letjeli praznim prostorom, Aron opazi da ga je zahvatio plamen, ali bol nije osjećao. Do tada zatvoreno tijelo konja zapali se, ne gubeći oblik. Kroz plamen je mogao dobro vidjeti veličanstvene zvijezde koje su ljubomorno čuvale vatrenog pastuha. U daljini se isticalo Nabovo sazviježđe, znamenje pobune. Logor više nije vidio, a ni zemlju za koju nije bio siguran da je ikada postojala. Odisej se osvrnu i pogleda ruševine. Zar je moguće da se tu ratovalo punih deset godina. Junak tada okrenu glavu prema pučini. Lađa je mamila na novu plovidbu i lutanja. Vatreni se konj prope i nestade u beskraju svemira. Svaka zvijezda učini se predvodniku privlačnom kao zavičajna Itaka.“

.