Vidim najavu na naslovnicu sutrašnjeg Nacionala, Josipa (Pleslić) Rimac daju intervju da joj smješta USKOK, koji je tražio da lažno svjedoči protiv Turudića kako bi ga optužili za zloupotrebu položaja i ovlasti u slučaju Inje Bašića. To će dakle biti treći dan kako traje ova čak i za naše uvjete šokantna afera, iz kojeg je dosad pred nas isplivala takva politička i pravosudna kanalizacija da je informacija tko smješta Josipi Pleslić po prilici jednako relevantna kao podatak koji je prvi zapucao na Valentinovo 1929. u Chicagu, jesu li to bili Al Caponeovi ljudi ili netko iz North Sidea.

Hrvatska je, u smislu pravne i legalne konstrukcije, ovog vikenda jednostavno eksplodirala. Pritom nije ni bolja ni lošija za život nego što je bila prije tri dana, ali je ta slika iza pozornice, iza političko-pravosudnog stejdža koja nam se odjednom ukazala pred očima u toj mjeri neugodna a na trenutke i zastrašujuća da je od toga nastala kolektivna nelagoda, a tu i tamo i očaj.

Na press konferenciji na kojoj se neprekidno prisilno iskašljavao, krajnje nervozan i u tjelesno obrambenom gardu, premijer je pokušao objasniti zašto njegova stranka ne želi povući prijedlog imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Pritom ili nije htio, ili, što je također moguće, više uopće nije shvaćao osnovne moralne kategorije. Djelovalo je da mu je koncept društvenog ugleda, kojeg je sasvim sigurno zauvijek izgubio čovjek koji je razmijenio na stotine poruka s bivšom državnom tajnicom Rimac. U tim porukama nema ni natruhe bilo kakve službenosti ni poslovnog bontona, u intonaciji su duboko privatne na način koji javnost netočno čita kao “ljubavni”, a zapravo je riječ o specijalnom tipu “rođačke” komunikacije, u kojoj su žene vrckave, muškarci nasrtljivi, a svi akteri iz područja politike, sudstva i kriminala međusobno povezani nadimcima, tepanjem i veselim flertom, uz koji se lakše razmjenjuju međusobne usluge, lobira se, namješta i zajednički konzultira oko zakona i sudskih spisa, da je to klupko konačno postalo nerazmrsivo i toliko maligno da nije čudo da mnogi mehanizmi države ne funkcioniraju dobro, nego se valja diviti ostacima automatizma po kojima funkcioniraju uopće.

Premijer dakle termine poput društvenog ugleda i povjerenja javnosti više nije u stanju pojmiti uopće, ili si iz nekog razloga koji se tiče nekog od očigledno vratolomnih zapleta unutar parademokratskih institucija ne može priuštiti da ih razumije. Stupanj privilegiranosti cijelog miljea ljudi koji se kreću oko orbite izvršne vlasti, od korumpiranih nogometnih menadžera u bijegu do tajnica koje umjesto jednog useljavaju u tri stana i radno vrijeme provode baveći se trgovinom utjecaja, spletkama i putovanjima od nemila do nedraga, njihov je stupanja bezbrižnosti, nad-ljudstva i ničim ograničene moći upravo nadrealan.

Premijer odbija shvatiti ne samo moralne probleme koji iz toga proizlaze, nego ne shvaća ni pitanje javnog interesa. On naime inzistira iznimno uporno na tome kako su inkriminirajući podaci dospjeli u medije, te zašto su dospjeli upravo sad; dakle ne zanima ga problem, već kako je i zašto otkriven u trenutku kada njemu to ne odgovara. Premda cure li podaci iz USKOK-a ili ne (a podaci će uvijek i iz svake ustanove prije ili kasnije “procuriti”, i uvijek će to biti zbog nečijeg nezadovoljstva ili direktnog interesa) u jeku ove afere nikako ne može biti njegov osnovni problem, pa čak i ako to jest, svoj bi problem barem prividno morao podrediti problemu opće populacije, koja već tri dana promatra u stanju nalik na stupor kako se moćni i privilegirani časte funkcijama, amnestijama i komplimentima, dok cijene hrane uporno rastu, raspada se zdravstvena skrb i socijalna zaštita, sudovi odlučuju po deset godina, a državnoj tajnici, svojevrsnoj lady Macbeth u ovoj priči, nakon četiri godine procesa još nije uručena ni nepravomoćna presuda.

Negdje izvan kadra, potpuno očajna i bespomoćna novinarka, mislim da je s N1 televizije, potpuno gubi strpljenje pokušavajući premijeru objasniti zašto je problem da kandidat za državnog tužitelja laže u odgovorima na pitanja saborskog Odbora. On ne shvaća što mu govori, izmiče mu sadržaj, čudi ga egzaltirana intonacija. Nikakva komunikacija tu više nije moguća, premijerova predodžba stvarnosti, konstelacije koje su familijarne su mnogo bliže svijetu u kojem sudac noću u mraku sjedi u automobilu s nasilnim, opasnim i krajnje vulgarnim čovjekom protiv kojega je podignuta optužnica i koji će uskoro pobjeći iz zemlje, bjegunac od zakona.

Nakon izbora glavnog državnog odvjetnika, kojeg će vladajuća stranka nedvojbeno izglasati i potvrditi, bliže se izbori. U okolnostima kada su sve karte otvorene i više nema potrebe ni za društvenim ugledom izabranih, ni za povjerenjem građana, ni za elementarnim principima etičnog ponašanja onih koji rade u parlamentu, u sudstvu, a onda vjerojatno ni u policiji, ono što bi najizglednije moglo uslijediti je neka vrsta Vučićevog scenarija. Siromašne i obespravljene građane će se ucjenjivati ili potkupljivati, što nije nova praksa, ali sada bi mogla postići jedan od svojih vrhunaca, kakvi nisu viđeni od devedesetih godina. Od opozicije ni u idealnim uvjetima, s obzirom na njihove performanse, nije realno očekivati konkretne rezultate. S nastavkom takve vlasti uslijedit će i daljnji pad standarda, porast korupcije i direktnog nasilja, opća depresija, i iseljavanje. Društva u kojima ne vrijede nikakva pravila ponašanja osuđena su na nesreću, bijedu i emigraciju.

Vidim da je mnogo onih kojima je to jasno, ljudi su potreseni kao da je netko umro, i osjećaju da se za njima zatvara klopka: nije to čudno, nacija je sve starija, velik broj onih koji su ostali u Hrvatskoj imaju previše godina kako bi započinjali negdje drugdje. Osobito se ispoljava briga za djecu, odjednom je jasno da nema tog roditelja koji ih može zaštiti od povijesnih i političkih konstelacija, iluzije o balonima sigurnosti doderale su se, zemlja u kojoj nije jasno služe li suci da presuđuju ili da im se sudi krajnje je nesigurna i opasna zemlja. Naizgled paradoksalno, ali dosta je onih koji se odjednom i iznebuha prisjećaju rata. Svih tih groznih umiranja koja su malo po malo vodila do stanje koje izgleda kao početak općeg beznađa.

Pišem ovo u noći sa etog na šesti veljače, prilično šokirana i uzdrmana, kao što su vidim mnogi drugi nakon ovog razvoja događaja. Pa neka mi se nađe u ovim Facebook sjećanjima, a bilo bi sjajno da je moj pesimizam neutemeljen i samo odraz mog trenutnog psihičkog stanja.