Ona pleše na kiši, kiša je njeno ime;

Na braniku ljepote stoji na prvoj crti.

I u njoj su sve Azre, Mejreme i Rahime:

Stopala bosa i prsti, radost koja se vrti.

.

U njoj je srce mlado, stan goluba u šumi,

Podstavljen njenom kosom, natresen i prozračen.

Kiša bol spužvom riše: srh presađen u glumi.

Suze što krenu u ponoć, poljubac neuzvraćen.

.

Ona pleše i sve su stvari opet na broju.

U cilindru od lampe žut i poskočljiv plamen.

Živnu oktave, oktani i tlak u parostroju,

A osmijeh, ribica zlatna, sakrije se pod kamen.

.

I da joj svijet ponudi sve svoje metafore,

Ona bi birala kišu, fluidna kao voda.

Ona u njedrima nosi kandila i menore;*

Neubran cvijet divljine, alkàtmer* svoga roda.

————————————————————