Osmog veljače napunilo se točno dvije godine otkad nas je fizički napustio dragi Borivoj Dovniković (1930 – 2022), veliko ime animacije, stripa, karikature, ilustracije… i tko zna čega još sve ne.

U međuvremenu je pokrenuta inicijativa za imenovanje ulice ili trga njegovim imenom, što je u proceduri i što se očekuje da će se dogoditi ovog proljeća.

Gdja Jelena Novaković je snimila posljednje kadrove dokumentarca u cjelosti posvecenog Bordi, a premijera filma – čiji je radni naslov “Škola hodanja 2” – se očekuje ove godine.

Kolega Marko Golub i moja malenkost smo jesenas (studeni 2023.) za Galeriju HDD-a napravili izložbu na temu Bordinog angažmana na dizajnu, reklami i ilustracijama “Svako jutro jedno jaje”. Izložba je popraćena katalogom na 16 strana, u punom koloru.

Koristim priliku da u ovoj objavi spomenem ono što je gotovo nepoznato – Bordin angažman kao autora niza tekstova o animaciji i stripu, koje je pisao u rasponu dužem od 60-ak godina.

Ovom prilikom spominjem dva njegova feljtona na temu razvoja animacije i samog zagrebačkog festivala, koje je 1988. i 1992. godine objavljivao u “Večernjem listu”. Onaj prvi he imao 13 ili 14 nastavaka, ako ne sjecanje dobro služi.

Pisao je i ponešto in memoriama (najnadahnutiji i najtužniji je bio kada se 1998. godine na stranicama “Hrvatskog filmskog ljetopisa” opraštao od svog prijatelja (i svojedobnog cimera u podstanarskoj sobi) Dušana Vukotića.

Pisao je Dovnikovic i o stripu.

Recimo za knjigu stripa “Susreti treće vrste” iz 2012. napisao je predgovor “Moj susret s letećim tanjurima”.

O autorizacijama intervjua koje je davaoca, neću sada.

No, po mom mišljenju njegov najvažniji tekst o stripu potječe od prije točno pola stoljeća.

“Juče, ili koliko sam voleo strip” je tekst autobiografskog karaktera koji je napisao za treći broj časopisa “Pegaz” (1974) urednika Žike Bogdanovića iz Beograda.

U tom tekstu se prvi put nedvosmisleno govori o progonu stripa u socijalističkoj Jugoslaviji, krajem 1945. i početkom 1946. godine, a u kojem je jedna od “uloga” pripala samom 15-godišnjem dječaku iz Čepina (odnosno, Osijeka) i njegovom stripu “Udarnik Ratko”.

Koliko je “Pegaz” drzao do tekstualnih priloga svojih suradnika, rječito pokazuje pretisak naslova Dovnikoviceva teksta.

Bordini tekstovi o animaciji i stripu zasigurno zavrijeđuju zasebnu knjigu, kojoj će prethoditi istraživalački rad.