U prošlogodišnjem intervjuu na VIDA TV (2023), Ćosić je gledaoce podsjetio na svoju izjavu o zalaganju za kopnenu intervenciju Nata 1999.

Ako bih ovaj zapis započeo iskazom svog mišljenja o književnom opusu Bore Ćosića, rekao bih kako vjerujem da će pisca nadživjeti jedna pregršt njegovih romana (ne samo meni značajnih Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji i Dnevnik apatrida), i da je riječ o autentičnom prozaiku, itd, itd.

Ali, takav početak mogao bi izgledati kao neko unaprijed izvinjenje Bori Ćosiću. Nemam namjeru ni da ocjenjujem intervju. Meni je, jednostavno, bio interesantan. Takođe poučan. Link: https://www.google.it/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwi_0qfG7p2EAxVMZ_EDHfwUACMQtwJ6BAgQEAI&url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DTrL_mX3knAw&usg=AOvVaw148sffebZDM5E2A_WkudPu&opi=89978449

Samo ću o izjavi Bore Ćosića, zapravo podsjećanju da se 1999. zalagao za kopnenu intervenciju Nato pakta u Srbiji, jer bi samo vojna pobeda dovela do denacifikacije potrebne Srbiji nakon izgubljenih ratova. Neću o izgubljenim ratovima, jednostavno – izgubljeni su i dobro je što je tako. Neću ni o denacifikaciji – bilo bi dugo da raspredam o onom što svi ozbiljni istoričari 20. stoljeća znaju: nacizam na njemački način je unikatan i nenadmašiv (na svu sreću). Samo ću, kako me je Ćosić intervjuom podsjetio, pokušati da ovaj tekst ne bude duži od jedne šlajfne, dakle od teksta koji stane u format A4. Sve, naravno, bez izvinjenja.

Kopnena intervencija? Ćosić je dodao: bez bombardovanja. Ne znam da li sam privilegovan što sam se u posljednjih 30 godina načitao i naslušao “refleksija” pisaca (ne samo naših gora listova, već i iz “civilizovanog” svijeta – a sve ih spaja ono sujetno: da se i ja oglasim). Mnoge sam zapisao, sada istima dodajem i Ćosićevu. Samo se pitam: koje vojne škole je pisac pohađao? Koliko znam, niti jednu. Je li, slučajno ili ne, vidio barem tri minuta video-materijala o kopnenoj intervenciji npr. u Iraku? (Lako ga je naći u mreži). I koje se to kopnene intervenciju odvijaju bez bombardovanja? Potrebno je da navodim statistike o broju civilnih žrtava, to jest koletaralnoj šteti?

Sticajem okolnosti, kao što sam imao dragih lica u Bosni i Sarajevu, takođe u Hrvatskoj i drugdje, imao sam ih i u Srbiji. Najbliža su živjela u Subotici. Dakle, bila bi na prvoj liniji. A pisac? Bilo bi bolje kad bi se svi pisci držali konteksta kulture bez obzira što je hod kulture sporiji od koraka pješadije i neprecizniji od pametnih bombi.

Ali, svakom na čast svaka riječ. Sebi samom možda na “dar” samo potvrda iskustva o piscima, da su ljudi kao i svi drugi. Od potonjih ih dijeli samo ona tanka crvena linija – talenat. Od zla u mislima (nerijetko i na djelu) – ne dijeli ih ništa, čak ni eventualna pomisao na mrtve i žive koji ih oplakuju. Ali, to bi možda bilo samo za priču Uloga moje malenkosti u svetskom bezumlju?