Ukrajinski mentalitet, kao i smisao za humor, bliži je mojem od istrijanskog. U Istri živim, svega je tristotinjak kilometara udaljena od mojeg mjesta rođenja. To je s jedne strane čudno a s druge toliko i nije, rođena sam i odrasla u području gdje je komunikacija tvrda, a ljudi na prvu loptu često “neugodni”, govori se grublje, i mnogo se okrutnije šali. Što sam starija, sve mi je teže kontrolirati taj porijeklom i odgojem ugrađen impuls: na agresiju reagira se agresivno, na napad obrambeno. Ponekad mislim da je to pitanje odsustva “dobrog odgoja”, što god to značilo, a sasvim je sigurno da je riječ o odsustvu taktičnosti. Dok je “dobar odgoj” vrlo relativan, taktičnost je hvale vrijedna osobina, jer donosi znatno bolje rezultate od refleksa, reakcije na provokaciju. Oko taktičnosti se intenzivno trudim, “radim na sebi”, kako bi se to u self-helpu reklo. Oko odgoja i mentaliteta nije moguće poduzeti ništa, tu smo gdje jesmo: neki od nas svugdje sa sobom nose svoja pogranična i problematična područja, nismo nužno i uvijek pitomi i ugodni, pa to ne očekujemo ni od drugih.

Prvi Ukrajinci koje smo upoznali, a bio je mrak, i prvi put smo vidjeli te ljude, bili su državni reprezentativac i prvak u mačevanju, i njegova obitelj. Mlađi muškarac već godina nije živio u Ukrajini, bio je trener državne reprezentacije jedne mnogoljudne zemlje, i na to je mjesto dao ostavku u tjednu kada je Rusija napala Ukrajinu. Bio je fizički ogroman, za glavu i ramena viši od mom prilično visokog supruga, i pred nama nije stajao poljuljan i izgubljen čovjek nego osoba s internacionalnom karijerom, netko tko je već bio građanin svijeta, i posve se slučajno zatekao između dva posla. Njegova mirnoća i vedrina, neka vrsta psihološke urednosti koja je jednako izbijala iz njega i iz njegove žene i kćeri, bilo je nešto što nas je ostavilo zapanjenima. Bilo nam je jasno da u kući ne boravi nikakva izbjeglička tuga, barem ne iz spektra onih bespomoćnih, kakve poznajemo: velik, gotovo divovski mladi čovjek bio je zvijezda u sportu o kojemu nemamo pojma, nego nam djeluje arhaično koliko i otmjeno. Nestao je gotovo jednako brzo kao što je i došao, tu našu “veću” kuću ustupio je dvjema mnogoljudnijim obiteljima i otišao u znatno manju. A meni je od tog trenutka ostao snažan dojam, koji me kasnije nije napustio: čekali smo Slavene, svoju melankoličnu i unesrećenu braću i sestre, a ovo što je stiglo, to su Kozaci na nečujnim konjima. Negdje iza njih zamirao je topot, ostajao je u noćnim kolonama na granicama, ali se je na neki način ipak mogao čuti i dalje; blizina stepe i nomadstva, to je nešto što čovjeka prati zauvijek, jednako kao što mene prati moja regionalna povijest, i moji mentaliteti.

Ukrajinci mi nisu postajali prijatelji zbog toga što ih poznajem, niti jer su u nevolji. Moje sposobnosti uspostavljanja prijateljstava prilično su ograničene, često se u društvu ne osjećam osobito opušteno, ne govorim eliptično nego jako eksplicitno da me se pogrešno ne razumije, i silno mi je teško održati zainteresiranu mimiku lica kad mi je dosadno. Ukrajinci su vladali takvim dijapazonom crnog humora da ama baš nikad nije nužno iza neke “neugodne” replike stavljati smajliće da se vidi da je to “dobroćudno”, a njihova je direktnost u komunikaciji enormno olakšanje za nekoga tko je lijen preispitivati sve moguće indirektne metode postavljanja pitanja.

Kada se, na primjer, ukrajinskog vojnika koji je već dvije godine bez jedva ijednog slobodnog dana u protekle dvije godine na frontu, pita kako reagira na smjenu generala Zalužnog i postavljanje Sirskija za vrhunskog zapovjednika, on će izgovoriti: “On će nas sve pobiti”. Za razliku od Zalužnog, Sirskij dolazi iz ruske vojne škole, u kojoj su ljudi potrošan materijal. U tom je smislu nemoguće imati povjerenja u njegove odluke, niti će itko tko riskira vlastiti život, a u Ukrajini ne samo da se riskira život nego je život neprekidno na pladnju, vjerovati da neće potpuno nerazumno poginuti.

Ako to usporedimo s ovom našom globalno beznačajnom situacijom, kada smo se masovno osjetili ugroženima izborom Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika: u potonjoj situaciji ljudi vjeruju da se neće pravedno suditi, i da će se presuđivati i oslobađati krajnje paušalno, po metodama interesnog i kriminalnog udruživanja. U slučaju uspostavljanja Sirskija imamo situaciju gdje vojska, a i civili, vjeruju da će biti pogubljeni kako bi se uspostavile povoljne statistike prije nadolazećih predsjedničkih izbora.

U ratu, “moral populacije” znatno je manja floskula nego u miru. Nitko ne želi biti usmrćen zbog izborne kampanje, to nije osobita motivacija. Vojnik, zapravo zapovjednik, kojeg ovdje spominjem nije čovjek lišen pameti. Da se bavi mačevanjem, da je je svjetski reprezentativac, možda bi slijedio neki drugi put od ovog koji trenutno slijedi. Problem je u tome što je do rata doslovno živio od zemlje, i od poljoprivrede. Njegova zemlja, u doslovnom i geološkom smislu, njegov je mač, i njegova egzistencija.

Danas je moja mila prijateljica Olesja Marković dala intervju Jutarnjem listu upravo o ovome o čemu govorim. Olesja bila je dopisnica CNN-a i Al Jazeere za Ukrajinu, Olesja na neki samorazumljiv način nalikuje na Nastasju Kinski, a nas dvije dijelimo djetinjastu ljubav prema mačkama. Olesja je moja kozačka princeza, premda će me uvijek iznova korigirati, da s Kozacima zapravo nema veze. Tvrda je, crnohumorna, u jednakoj mjeri dobra i mila, kao i nepopustljiva.

Svjesna sam da se ovim svime bavim u zemlji gdje, kako je poučno napisala neka gospođa u komentaru na novinarski tekst: “Bila sam za Ukrajinu dok nisam doznala da njima treba plaćati, sad sam za Rusiju”. Gospođa, i niz takvih gospođa i gospode, nemaju pojma da je Vladimir Putin prije dva dana izjavio da je Hitler “morao napasti Poljsku”, što je Hitler i gdje je Poljska, i kako pomiriti ne samo vlastiti interes s općim, nego vlastiti interes kratkotrajno i dugoročno. (To se u Hrvatskoj, u kojoj svi izbjegavaju nositi kako očale za čitanje tako i za vožnju, događa iznimno često – tko cilja na blizu upravo očajno vidi malo dalje, a očima previše približeni predmeti imaju ozbiljnu perspektivnu grešku). Hrvatska je…pa tako, to je zemlja u kojoj se vjeruje da je tri milijuna ljudi nekakva ozbiljna nacija, pa onda ljudi koji besplatno čitaju portale iz toga donose dosta specifične zaključke. Isto tako bi mogli biti zatpani snijegom negdje u Alpama, i raspravljati o općem prometovanju u svijetu.

Rat kvari, i narušava, rat dehumanizira ama baš sve čega se dohvati, i to na vrlo dug period. Rat je kao metastaziranje, iz njega se ne izlazi viteški, to je natjecanje u mačevanju u kojemu nema suca. Kemoterapija uništit će sve stanice, neće odabirati ni moralno ni selektivno. Ukrajina nije imala nikakvog izbora, osim kompletnog iseljavanja, kamo? Za Ukrajince se nije općim konsenzusom odlučilo gdje će dobiti zemlju koju mogu legitimno naseliti, Ukrajinaca ima gotovo 50 milijuna.

Vojnik, zapovjednik, s čijom smo obitelji bliski prijatelji, u ukrasnu je vrećicu s poklonima umetnuo svoj. Bilo je to ljetos, imali smo bogatu ukrajinsku trpezu, oni su kao svi Slaveni, premda ja duboko vjerujem da su zapravo barem na neki način Kozaci, iznijeli pretjerano raskošnu trpezu, na stolu je bilo znatno više hrane nego što je moguće pojesti. Kada su iz vrećice izvađene bombonijere, lijepe ukrasne svijeće, unikatni nakit lokalnih umjetnika, ostao je jedva uočljiv predmet, vojna oznaka strgnuta s rukava. To mi je poslao muškarac kojeg ne poznajem, a moguće je da ga nikad neću ni upoznati. Otrgnuo je oznaku svoje vojne jedinice s nadlaktice, i gurnuo u vrećicu s lijepim i pomno odabranim predmetima. Poslao je jedino što je to u tom trenutku bio, i što je imao. Nad tim predmetom, i nad tom gestom, u tom sam se trenutku upravo histerično rasplakala. Kao što sam u glavi odlično mogla čuti one nepostojeće, nerealne konje, isto tako sam mogla čuti kako reagira tkanina kada se ta vojna oznaka odvaja s uniforme, oznaka koja tog čovjeka koji nikad nije bio ni vojnik ni ratnik u tom trenutku potpuno određuje, koja mu nekako anatomski pripada, i ono to sa sebe skida, i šalje u neku nepoznatu zemlju, ljudima koji su ljubazni prema njegovoj obitelji. I to je taj isti vojnik, čije oznake držim na svom radnom stolu, takav poklon koji je upravo nepojamno dobiti. Istovremeno, on potpuno ovisan o zemlji, o poljima suncokreta¸, o tome da se vrati mir, ali to nije “ruski mir”, koji garantira megalomansko ludilo i iživljavanje, riječi su u slavenskim jezicima često slične s krajnje različitim značenjem; “moj” vojnik kojeg uopće ne poznajem ali znam da je ratovanje njegova nužnost, a nipošto profesija, on kaže, “sve će nas pobiti”.

Ja mu vjerujem, kao što vjerujem onom imaginarnom topotu, i kao što mi je bila jasna ta jako iracionalna gesta, to mačevanje, kada se otkida oznaka s uniforme kako bi se iskazalo poštovanje, i zahvalnost nepoznatim ljudima koji su bili dovoljno ljubazni da da minimalno pomognu, da se potpuno ne ogluše. Ja ne želim da pogine ovaj vojnik, “moj” vojnik, isto kao da ne želim da se usmrćuju “moji Ukrajinci”, kako bi bezvrijedan psihopat koji je bio trećerazredni sovjetski špijun bio na vlasti sa svojim iznošenim i botoksiranim licem. Jednako tako, ne bih nikako da pogine “moj” vojnik, suprug i otac, kako bi glavno lice ukrajinskog otpora, kako bi komandant Zelenskij, profitirao na nečemu što je, onkraj masovnih smrti, strahovito banalna pizdarija.