
slikovnost edward hoper
Kako znam da sam se promijenila i više nisam ista? Moje godine ne govore u prilog tome. Svi bi procesi manje-više trebali biti okončani, pa premda pjesnik veli: “Stalna na tom svijetu samo mijena jest”, to se ipak ne bi trebalo odnositi na ljudske naravi. Međutim, činjenice vele: Prvo mi se izgubila radost pogleda, te stvari u kojima sam uživala, postaju sive, iritantne i jednoobrazne. Vidim mane, greške, nesklapnosti, estetska odstupanja, suvišnosti, kič. Tko je ovo slagao? Ludi Klobučar, pijana skitnica iz Dickensa, nećak Danila Harmsa? Kome povlađuju boje, zašto su mirisi kiselkasti i natruli, gdje počinje horror vacui, zašto ljudi ne izgledaju zdravo, pristojno, pristalo i njegovano, barem kad izlaze u javnost?
Potom, razgovori…nešto o čemu sam maltene ovisila, što mi je bilo “dnevna doza za preživljavanje”, moj nadomjestak i utjeha, za stvari koje su često u životu nedostajale. Zaključujem da ljudi ne znaju razgovarati. Dramatiziraju, razvlače, presiljavaju, ponavljaju, ne slušaju, u riječ upadaju, guše se u afektacijama, pretjeruju meandriraju od glavne teme u beskraj, gube poantu. Apsolutno su preglasni, kompulzivni, peintimni i neobazrivi u odnosu na društveni okoliš. Govore o bolestima, novcu, svađama, imovini, politici, obitelji i bližnjima, na način koji je u najmanju ruku zazoran. Nekada sam to mogla sasvim pristojno saslušati, danas više ne mogu. Dođe mi da ustanem i isparim usred te jezične poplave, da se spasim na nekom tihom mjestu, ili odem u šumu i hučem poput sove, vježbam vučje zaurlavanje, na vlati trave imitiram kukčevo cvrčanje. To bi mi, mislim, mnogo bolje pročistilo i osvježilo vijuge.
Eto. Ne volim više putovati javnim prijevozom, ne volim sjediti na klupi s osmrtnicama na stablima iza sebe, premda je park lijep u svim godišnjim dobima. Ne volim vonjeve sredstava za čišćenje, dječje vriskanje i zanovijetanje na javnom mjestu, torpidne roditelje, šiparice i njihov histerični smijeh, bubuljičave pubertetlije i njihovo prostačenje. U svojim školničkim danima progutala bih to nekako, sada više ne mogu. Promjena, promjena. Starost, možda? Reče mi prijateljica da stres i duboko razočaranje mijenjaju kemiju mozga. Možda je u tome stvar, ili samo prebacujem lopticu, ne htijući biti kriva pred samom sobom?
Ne znam, uglavnom, danas čujem kako, prolazeći kroz park, poluglasno izgovaram: “I gdje je bila greška i zašto sve to ne mogu k vragu poslati? O, pomozi Bože, ako si uopće na liniji s nama ateistima…”. Velim, najgori su mi ti, što sami sa sobom govore, vjerujući da nemaju dovoljno pametnih sugovornika. Promjena, promjena. Kako god da bilo, dogodila se, nema mi više povratka na tvorničke postavke, niti na početnu točku i startnu liniju.
Aman, zaman.
.
12. veljače 2024. F. G.