Zbogom Pero, prijatelju.
Najduhovitiji čovječe koga znam – evo, sad u prošlom vremenu da ne povjeruješ – koga sam znao.
Mogao bih ti zahvaliti za sto stvari:
za rokenrol (naravno)
za singlove (znaju oni koji znaju)
za bolju prošlost i Bolju prošlost, kapitalnu
za Džuboks
za Dugu (nema drugoga na svijetu koji je spojio Angelic Upstarts i “Moja žena – moj šampion”)
za nauk kako se pitaju pitanja koja nitko ne pita u intervjuima
za suradnju i tekstove koje drugdje ne bih mogao objaviti
za tvoju demonsku energiju
za one suze
Za sve bih ti ovo mogao zahvaliti. Ali iznad svega zahvaljujem ti – za smijeh, ili ako ćemo jedino pravo – za SMEH.
samo ti si učinio da u najgora vremena ne zaboravim kako da se smijem.
Onaj pakleni Rim ’92. (proklet bio), i posuđeno “Vreme”, i posuđeno vrijeme u tuđoj iznajmljenoj sobi naših zemljaka, i ja budim jednog s Miljakovca što je došao iz treće smjene i spava u drugoj sobi, budim ga – svojim glasnim smijehom, čitam “Ćoravu kutiju”.
To je bilo onda.
A pošto je ovog drkadžiju teško nasmijati, i kad su najgora vremena prošla ti si tad pričanjem i pričama pak, govorom, tvojim apsolutno neusporedivim tajmingom i munjevitom reakcijom, improvizirajući kao negdanji (ne ovi današnji) džezeri, osluškujući sugovornika i publiku i izvodeći bravure i vraćajući motiv – “call back”, kako kažu američki komičari (da si bio Amerikanac popišao bi sve stand up komedijante) uspio si u najtežem: da se i dalje smijem, i tada, svaki put. I da me taj smijeh liječi kad je trebalo.
ima talentiranih pisaca, kritičara, antologičara, novinara
ali duhovitih – tako duhovitih poput tebe, u oba oružja, i pisanjem i govorom! – e to skoro ne biva
I s kime da se smijem sada?
Znam da kad tugujemo da zapravo plačemo nad sobom. Ali ovaj put tugujem za tobom – kako ne tugovati nad nekim ko toliko nije sličio nikome drugom, ko je bio potpuni original, nesavršen, težak, promjenjiv, neuhvatljiv, ali original bez sumnje?
Nismo uspjeli u našem planu. Da te još jednom predstavimo tamo gdje treba i s reizdanom knjigom kakve nije bilo ni prije poslije.
Zauvijek ću žaliti i zbog toga.
Ali smijeh, Pero, ali smeh… kako bez smijeha, kako bez smeha?
Sad će biti duga tišina. Ne, ne, govora će biti i blebetanja i pametnog – ali tišina bez cereka, bez smijeha kao metafore ljudskosti, naše slabe, nedosljedne, izranavljene, kukavičke, promjenjive, muljave i muljajuće, oštećene, pogane, sebične, uplašene lomne ljudskosti, ta tišina će teško pasti. Bez nje smo manje ljudi. Eto zašto.
Odmori se prijatelju izmučeni.
Tvoj
“Sloba iz dostave”
radio gornji grad 
