Život ti se mijenja kad pročitaš knjigu ili pogledaš film, to tako selimovićevski zvuči, male riječi velike misli. Da li se život mijenja ili se promijeni rutina, to je pitanje na koje možda ne treba tražiti odgovor. U malim knjigama bolje osjetim neograničenost života, u sporim filmovima on postaje čudesniji. Razumljivo da su audio kasete u Tokyu skupe, jer ipak pripadaju izmišljenoj prošlosti prepunoj iluzija da je sve bilo bolje, da je svijet ljepši kad voziš stari auto u kojem imaš uređaj za audio kasete, da ces vidjeti put ispred sebe jasnije. Moj auto ima uređaj za kasete, u vratima imam četiri kasete Merilina, je li zvuk bolji, nego onaj sa usb uređaja, možda, ali muzika je muzika. Znala sam da cu ih potražiti. Jer to je i moja rutina, ući u auto, gurnuti kasetu i zaploviti u beskrajnu modrinu ulica. Ono što nisam znala jeste njihova novčana vrijednost u Bosni, i sumnjam da su jeftinije u Japanu. K tome još, radilo se uglavnom o lotovima izvorne muzike, folk, treš osamdesetih. Htjela sam da odustanem kad sam vidjela da na jednom oglasu piše zabavna strana muzika, Dylan, Charles, Doors, cijena po dogovoru… Cijenu nismo dogovorili, ali dogovorili smo susret. Prodavač je živio blizu, pa nije bilo potrebe da mi kasete šalje poštom. Tako je rekao. ‘Nema potrebe da vam šaljem kasete poštom’. Njegov je prijedlog bio da se nađemo. Iako, ne volim susrete sa nepoznatim ljudima, ne volim ni sa poznatim, pristala sam. Došla sam ranije. Parking sam svakako morala platiti, pa nije bilo poante da ga sačekam u autu, a i bilo je hladno. Padala je noć. Šetači pasa bili su mrzovoljni. U prolazu su samo kimali glavama jedni drugima. Činilo se da su jedino psi sretni, dok su zadovoljno mahali svojim repićima. Ušla sam u kafić ispred pozorišta. Naručila sam kapućino i sjela pored prozora. Poranila sam. Za šankom su sjedili lokalni kockari i bili neobično tihi. Dok sam gledala u njihova pogurena leđa nad tiketima iz kladionice, shvatila sam da o čovjeku s kojim se uskoro nalazim ne znam ništa. Nisam mu znala čak ni pravo ime. Njegovo trgovačko ime bilo je Kit Teler. Ali, često sam trgujući s ljudima online, pregledala sve oglase koje su davali. Mislila sam da se mnogo toga o čovjeku može naučiti iz onog što prodaje. Otvorila sam trgovački stranicu čovjeka kojeg sam čekala da se pojavi sa 5 audiokaseta. Prodavao je 1282 artikla. Bilo je tu svega, od starih telefona do bojlera, pa ipak su određeni predmeti bili dominanti. Ne znam mogu li te predmete nazvati ratnim predmetima, ali imali su neku vezu sa ratom. Bili su to: vojna bluza, vojni mantil, vojni kaiš, kožni rap, oficirska kapa, tenkovska jakna, vojne pantalone, metalne zvjezdice, bodeži, ordeni za vojne zasluge, šljemovi, vojne torbe, opasači, medalje. Kome su pripadali ovi predmeti? Jesu li to bili predmeti mrtvih vojnika? Pored toga u oglasima je bilo mnogo knjiga naslova kao što su: “Njemački ratni zločini”, “Vojni glasnici”, “Komadant po potrebi”, “Uput za četničko ratovanje”, “Improvizovanje ručne bombe i njihova proizvodnja”, “Djeca rata” itd.

Ostavila sam telefon i ponovo pogledala kroz prozor. Park je bio pust. Ulične svjetiljke su se upalile u istom trenutku kad je čovjek otvorio vrata kafića. Sjeo je za sto pored mene. Također sto s pogledom na fontanu. Nosio je rukavice, i u trenutku kad su nam se pogledi sreli, odlagao ih je u u džep kaputa. Neki od kockara za šankom opsovao je i lupio čašom od sto, ali niko nije reagovao i sve je ponovo utihnulo. Napolju je već bilo mračno. Činilo se kao da je počela kiša.