„Čujem čudovište kako diše.“ Jučer je na velikoj demonstraciji protiv desnice na bečkom Ringu pročitan ovako naslovljen tekst nobelovke Efriede Jelinek. Napisala ga je za tu priliku, a pred trideset i pet tisuća ljudi – organizatori govore o osamdeset tisuća – pročitala ga je glumica Mavie Hörbiger iz Burgtheatra.

„Čujem čudovište kako diše, čujem kako dah demokracije postaje sve slabiji. Sretna sam da ste svi vi ovdje, i da joj želite udahnuti novi život. Nadam se da nije prekasno.“

Prošlog tjedna takve ogromne demonstracije protiv desnice održane su u svim velikim gradovima Njemačke. Meta je bila stranka AfD a okidač diskretno savjetovanje važnih desničarskih ideologa, organizatora i utjecajnih poduzetnika u potsdamskoj luksuznoj vili „Landhaus Adlon“ na jezeru Lehnitzsee. Tajnom savjetovanju prisustvovali su i neonacistički batinaš Mario Alexander Müller, bivša predsjednica društva za čistoću njemačkog jezika Silke Schröder kao i viđeniji članovi stranke CDU. O planovima za deportaciju stranaca referirao je Austrijanac Martin Sellner, šef tamošnje ugasle stranke Die Identitären.

Okidač ogromnih demonstracija su loša sjećanja Nijemaca na takve sastanke po vilama industrijalaca i kraljeva željeza još od dvadesetih godina pa sve do fatalne konferencije u jednoj vili na jezeru Wannsee.

Elfriede Jelinek: „A jedan Austrijanac uvijek prisustvuje, najmanje jedan!, mi uvijek sudjelujemo kad ima nešto za izvoz što Nijemci još nemaju.“

Danas, 27.1., čudan, nikako dobar osjećaj. Benjamin Netanyahu u samo nekoliko mjeseci potrošio je veliki kredit Holocausta, Šoe, što se piše smrt šest milijuna europskih Židova. Što je još uvijek nepojmljiva žrtva zbog koje je dobar dio sućuti, dobrih osjećaja i identifikacije prenesen na Izrael, zemlju u kojoj su se preživjeli mogli skloniti.

Izrael, barem za mene, nikad nije bilo puko političko pitanje, već pitanje humanosti. U Europi se može biti čovjekom samo ako se živi sa strašnim zločinom, koji se ni nije desio tako davno. Ništa tu ne pomaže da tada nisi bio ni rođen, niti su tvoji roditelji učestvovali u tom zločinu, ili od njega profitirali ili bili samo prema Židovima „indiferentni“.

Mučan osjećaj danas jer je 1944. bila strašna godina, možda najgora godina Holocausta, treba si samo predočiti masovne racije u Mađarskoj tada, vođene sigurnom rukom esesovaca Edmunda Veesenmayera, koji je poslan iz Zagreba, gdje je nadzirao naš genocid, da u Budimpešti obavi dobar posao, i Adolfa Eichmanna, čovjeka za vlakove prema Auschwitzu i Bergen Belsenu koji je bio na konferenciji na ubavom jezeru Wannsee u finoj berlinskoj četvrti Zehlendorf.

Mučan osjećaj zbog Hamasovog masakra tisuću i petsto ljudi na jednom open air koncertu, pogroma, zbog stotina tom prilikom kidnapiranih, a koji, ako su još živi, s njima se trguje, na kapaljku. Hoćeš dijete, hoćeš one s dvojnim državljanstvom, hoćeš bolesne starce, evo, a ti daj.

Mučan osjećaj jer Benjamin Netanyahu trguje i sa simpatijama za Židove širom svijeta. Ucjenjuje: Ako si protiv politike Izraela, onda si antisemit. Pomaži i brani mene, Netanyahua, i sve će biti u redu. Čovjeka protiv kojeg je cijelo izraelsko društvo.

U Gazi pak zrcalna slika, Hamas se svijetu prodaje pod „Palestinci“, koji, da bi dokazali Hamasovu ispravnost, imaju masovno ginuti i patiti između njega i Netanyahua i njegove družine.

Kako dakle, pitanje je 27. siječnja ove godine, komemorirati žrtve Holocausta, njihovu čast u jadu. Kako ostati svjestan o kome i čemu se radi, pa makar to za sada ostalo samo europsko pitanje.

Nenad Popović