Piše: Nera Karolina Barbarić

Prije Ivice Mijačike, poezija Makarskoga primorja, sastavljana na podbiokovskoj ikavici, bila je izrazom popularne duše, bogata emocijama, ali donekle obilježena površnošću. Ti pjesnici nisu činili neku poetsku školu ili pokret; ujedinjavalo ih je njihovo strogo očuvanje pravila i motiva intimističke poezije, napravljene od “dobrih stvari u lošem ukusu” (kako će za jednog starijeg kačićevca, odnosno sljedbenika Andrije Kačića Miošića reći književna kritika!). Pjevali su ustvari skolastičkim kulturnim jezikom, ali govoreći o nostalgiji, običajima, predrasudama i nasilnim i/ili sentimentalnim strastima.

Podbikovski dijalekt bio je, ukratko, u 20. stoljeću temeljem pjesničkih skladbi i pjesama, a zatim se etablirao kao element izražavanja toga kraja. No, premda je 21. stoljeće hrvatske književnosti optočeno književnim strujama i utjecajima, ovo razdoblje donijelo je naglašeni kontrast između kulture i društva, pa je progresivno slabljenje poezije na standardnom jeziku poguralo oživljavanje dijalektalne poezije. Uz to se definirao povijesni položaj književnoga trenda koji se slobodno može nazvati „poezijom lajkova“.

Nasuprot tomu, Mijačika eksperimentira dijalektom i – uspostavlja novi model dijalektalnoga poetskoga stila, ostvarujući istodobno dva velika književna iskustva: dramaturgiju i fikciju. Određena hermetičnost, što je odlika i prijašnje Mijačikine poezije na standardu, kao da je koncentrirala njegovu pjesničku kreativnost na čisto izražajne vrijednosti riječi, tražeći utočište u umjereno nagoviještenoj filozofijskoj dimenziji. Ili, kako je to napisao urednik knjige, pjesnik Enes Kišević – „pjesnikova riječ postaje prozor“. Govorimo, dakako, o Mijačikinoj novoj knjizi poezije – Rič, őko stine, koju je objavila Naklada Jesenski i Turk iz Zagreba, prepoznavši opet njegov posebni poetski nerv.

Poezija ovog autora je iskričava, duhovita, sposobna brzo izraziti različite tonove, od nostalgije do dramatičnoti, od sentimentalnog do ciničnog. Kao pjesnik, Mijačika više ne vjeruje u tradicionalne vrijednosti, bilo filozofske, političke ili znanstvene, povlači se u vlastitu nelagodu, koja kao rezultat u poeziji ima distancirani, ironični pogled. U skladu sa svakidašnjim i skromnim temama, traži niski, kolokvijalni ton, prozni i diskurzivni tijek riječi; jezik prilagođava jednostavnosti motiva, pa stvara stihove napete poput praćke u kojima život postaje gotovo netjelesno iščekivanje smrti, a riječ izražava neizostavnu melankoliju. Dočim, stihove producira složene u obliku tihog monologa: „Vrime je./Triba stić/potrošene korake/vezati za kraj…“ (Tučepsko groblje). Ili: „Šta bi moga/razminit sa cvrčkon?/Šta bi ti/u njegovome suncu?…(Cvrčak); „Proć lišo?/Sakrit se vitru/pobić suncu. Prokoračat bez šijuna kiše/mimo običaja/razuzdane vode./ …Bit daleko/od bisa bližnjih/od krvava slavlja/svakoga očnjaka…/ (Proć lišo). Itd.

Primarna namjera pjesnika bila je dati “glas” različitim jezičnim intervencijama, ali s ciljem stvaranja poštene „više poezije“. Otuda i njegov trud oko „pomlađivanja“ tradicionalne poezije i pozornost na sve probleme koji su mučili dijalekt. Jer, Mijačikina je zbirka neodijalektalne poezije Rič, őko stine sazdana od fragmenata u kojima se koristi stilskim rješenjima u skladu s tradicijom, ali i sa snažnom modernošću. Tema ove knjige – možda najbolje njegove knjige poezije – sentimentalna je inicijacija i predstavlja beskonačne točke kontakta s autorovim životom. Sav taj egzistencijalni sadržaj stihova, položen u verbalnim konstruktima, u fonetskim aspektima bliskim tijeku govornoga jezika, stječe velik ekspresionistički naboj zahvaljujući, filmskim jezikom rečeno – rezu, kojim autor promatra stvari i u njima opaža odraz vlastita postojanja: „Rastvorile se/škure/otvorila ponistra./ Doša si vidit/svitlo./Podlaktija kušin, naslonija/dan/na ostatak svita./Nezadovoljan susretom,/umoran/pritvorija/ponistru/zatvorija škure.“ (Škure)

Pjesnički svijet Ivice Mijačike u novoj knjizi sastoji se od ponavljajućih situacija, uglavnom iz malog neurbanog svijeta. Jezik mu je uvijek koju oktavu niži i prozan, s uglađenom dominacijom mučne ironije i samoironije. Budući da je, za razliku od pukog osjećaja, pjesnikova intuicija vrlo aktivna, ona je istodobno izraz, odnosno slika koju pjesnik reproducira svojim specifičnim medijem – jezikom. Dapače – dijalektom! Pa Mijačika eliminira tradicionalne umjetničke oblike, traži eksperimentalni i subverzivni jezik prilagođen modernom dobu. I pronalazi ga! U podbiokovskoj ikavici novoštokavskoga. Treba li mu na tomu zamjerati? Ne potječe li ono umjetnost od prikaza snažnih autobiografskih materijala, od sjećanja, kakva god bila, fobija i dubokih impulsa duše? Uz to, pisanje poštuje i one aspekte bliske tijelu govornoga jezika (što ovaj dijalekt Mijačiki jest!) i stječe veliki ekspresionistički naboj. Jer, kako bi i tko i na kojem jeziku mogao na ljepši način reći: „Naješkala se ispletena tišina“ (Iz duše vrše“). Ili: „Propet si osivjen/čvršći o΄ zli/čelon nad svi vrimena…“ (Biokovo oče o΄ kamena)

Smisao Mijačikina poetskoga istraživanja pokazuje opću potrebu za etičkom ozbiljnošću i formalnom ravnotežom. I, u tomu je pomalo krut, u skladu sa svojom koncepcijom poezije kao skladnog savršenstva, a ne kao iracionalne inspiracije. Međutim, ovim dokazuje kako aktivno sudjeluje u sazrijevanju hrvatske književnosti 21. stoljeća, konačno autonomne od zamornih ostavština provincijske kulture, pokazujući pomalo arogantnu osobnost kao autor (poezije, humoreski, drama…).

Nakon što je prevladao svoj početni hermetični stil, odlučio se evidentno za pristup koncepciji umjetnosti povezanoj sa životom u njezinim psihološkim i moralnim implikacijama, a onda je – prvo u dramama, a sada i u poeziji, gotovo nesvjesno (premda mu se zbog pragmatičnosti ne može uvijek pripisivati nesvjesno) – inicirao neodijalektalnu „revoluciju“. Naime, Mijačika se ne zaklanja u zvukove dijalekta poput kačićevaca i čakavaca, već oblikuje vlastiti zvuk. Od svojih prethodnika povukao je, to svakako jest, motive nekih pjesama: Gomila, Mašklin, Parangal, Ruke, materine ruke itd., ali se u osnovi odrekao folklornih tema i zasigurno napustio stari dijalektalni poetski ritam prepustivši se jednostavnosti riječi, muzikalnosti stiha samoga, pa kad je pred njim i pravi svakidašnji pastoralni krajolik.

Kao zreli pjesnik, Mijačika ne dopušta da mu se omakne riječ a da se ne nosi sa sadržajem pjesme, niti riječ koja, nedajbože, lebdi u zraku. Ali, što ga ipak u knjizi otkriva kao dijalektalnoga pjesnika? To što mu je riječ ogoljena, svedena na čistu bit, trezvena, što se, slikovito rečeno, snažno ističe u odnosu na bjelinu papira na kojoj je napisana. Upravo ta namjerna razrjeđivanja (nasljeđe ekstremne simbolike čakavaca i kačićevaca daje slikama njihovu grubu i intenzivnu liriku!) označavaju Mijačikin osobni i poetski “povratak u red”. Odnosno, odlukom samoga pjesnika, krajolik će biti krajolik, slike će postati mekše i senzualnije, oblici strofa bit će transparentniji…

Ukratko, prethodno već poremećenu tradiciju dijalektalne poezije Mijačika je u ovoj knjizi rekomponirao, vratio se slaviti moderne mjere, one iz poezije 20. i 21. stoljeća. Rič, őko stine postaje tako cjelovita priča; riječi se odvijaju u kadencama, a poezija otkriva najdublju i najnepoznatiju stvarnost. Zapravo, pjesnik se vratio davno i često opjevanim mjestima i motivima, ali njegova poezija predstavlja posve autonoman rezultat, novi uvid u istinu, koji nam podastire forenzički dubeći riječi do „kosti“.

Knjiga u cjelini, dobrim je dijelom intelektualistična, gotovo epigrafska, a pjesnikov rad prikriveno uspostavljanje magmatskog i evokativnog jezika u poeziju.

Nakon svega, valja reći da je s Ivicom Mijačikom (neo)dijalektalna poezija stekla umjetničko dostojanstvo.