Kao božanski pravednik

Ti odlaziš kamo sunce zapada,
i gledaš luč svjetlosti večernje,
Ti odlaziš do sunčeva zahoda,
a mećava trag ti zameće.

Mimo okana mojih – bestrasan
prolaziš snjegove potišten,
kao božanski pravednik prekrasan,
tiho si svjetilo moje duše.

Ja na dušu tvoju – nisam pohlepna!
Neurušiva tvoja je staza.
U ruku izblijedjelu od cjelivanja,
zabiti neću svojega čavla.

I ime ti neću kliknuti,
niti ću ruke ispružiti.
Voskovitom, svetom liku,
tek ću se izdaleka pokloniti.

I stojeći pod slabim snijegom,
spustiću koljena sopstvena u njega,
i u ime tvoje sveto potom,
večernjega cjelivaću ga.

Tamo kud si korakom veličanstvenim,
pošao u grobnoj tišini,
svjetilniče tihi, u svetoj slavi,
mojoj duši što svedržitelj si.

2. maja 1916.