U zadnje vrijeme osmrtnice stižu poput kakve epidemije. Zadnja koja mi je stigla kaže da je umro moj davni frend Bobo pl. Korejzl, Gornjograđanin koji je osobito uporno uzgajao velike i male vizije koje je nesebično dijelio s drugima. Osamdesetih je u palači u Visokoj ulici na Gornjem gradu čitav kat pretvorio u neku vrstu salona za popodnevna i noćna druženja. Veliki stol za biljar, kristalni lusteri, kožne fotelje, glazba i na neko vrijeme neizostavni Željko Malnar, koji je tu naveliko pričao svoje azijske pustolovine. Te godine u sobi na mansardi živjela je Danijela Tkalec i prevodila neke Goetheove priče (neki dan je bila 13.obljetnica kako je otišla). Sada kada nema više ni Bobe, ne znam ima li još ikoga tko bi se prisjećao tih davnih dana.
Bobo je bio arhitekt, mnogo je radio u putovao po Francuskoj, te je s velikom ljubavlju obnavljao porodični dvorac Kostel. Zanosio se idejom o obnovi Parenzane, porečke vinogradarske pruge otvorene davne 1909. godine između Poreča i Trsta. Nju su Talijanske vlasti zatvorile 1935., a Bobo je bio inicijator obnove te pruge u naše moderno doba. Prije zadnjeg rata, krajem osamdesetih, zajedno smo bili u inicijativi za obnovu Samoborčeka, koji se po tadašnjoj ideji treba čak i produžiti kroz cijeli Žumberak. Na žalost, zbog rada velike strane kompanije su se povukle, i naš lokalni samoborski Tokaido vlak nije uspio. No ono što je nesumnjivo ostalo, bio je Bobin entuzijazam, strast za obnovu starina i stvaranje novoga. Tako je projektirao i trg u žumberačkom Krašiću, ne odustajući od tradicionalne gradnje i materijala, a da opet bude funkcionalan.
Posljednjih godina viđali smo se u našim gornjogradskim poštama, Cinkušu, kod Lea ili pri Starcima. Uvijek toplo i naravno, optimistično. Laka ti zemlja dragi Bobo.

Marijan Grakalić