Na osnovu sudske presude Petar Luković (1951-2024) je za parodiju pjesme Očajni psalam Radmile Lazić morao platiti 1200 eura

Piše: Božidar Stanišić

U časima zauvijek rastanaka sa bliskim rođacima, prijateljima, saradnicima, komšijama i poznanicima uvijek možemo osjetiti plamičak radosti: nikad nismo razmijenili ružnu riječ, pogotovo učinili nešto nažao jedni drugima. Možda griješim misleći da je to opšto slučaj? Ne znam, ali znam da je vrlo posebna takva radost, neka vrsta svjetla. Ne znam ni koliko je to svjetlo u kontrastu sa zauvijek mukom onih koji bi to isto (možda) mogli reći o nama. Svjedno, to može da važi i za ljude koje nikad lično nismo upoznali.

Na vijest o smrti novinara i satiričara Petra Lukovića napravio sam nešto-kao- sintezu, sve sam sa sobom, mada ga lično nisam poznavao. Prva pomisao: još jedno pošteno lice manje u Srbiji i Regioni. Slijedile su: nisam se uvijek slagao sa njegovim pogledima, ali nikad nisam poricao moć njegove satire; pitanje – zašto se u posljednjoj fazi života udaljavao i od nekad dobrih prijatelja; zaključak o ovom borcu za svjetionike – nikad nisam ni pomislio na javnu polemiku sa njim jer se uvijek polemiše, htio bih vjerovati, samo kad se osjeti ljutnja zbog nečijeg, nama neopravdanog stava. Jeste, bliži mi je Luković iz Ferala, negoli iz sljedeće i posljednje faze. Ali, daleki su mi svi oni koji su ga tužakali na desetine puta, zbog kojih je u beogradskim i inim sudanijama uvijek izvlačio deblji kraj. Kad bi to sve moglo stati u jednu jedinu riječ: sramota, bilo bi sjajno.

Po običaju, do mog friulskog balkona kasno je onomad stigla i vijest o sudaniji koju je Lukoviću priredila Radmila Lazić. Pesnikinja. Srpska. Istaknuta, tvrdi se, i internacionalno poznata, tvrdi se. Negdje sam našao, poodavno, ali sad nikako da isplovi: svetionik savremene poezije. Moj čamac njime nije osvijetljen, žao mi je – u plovidbi se služim nekim drugim, vjerovatno mi svijetle oni koji se ne gase ni nakon smrti svjetioničareve. No, to nema veze sa temom ovog skromnog osvrta na temu pjesnika(inja) i mirnog sna.

Kad je objavila svoju pjesmu Očajni psalam, u jesen 2013, u Peščaniku¹, ekspresno prevedenu na engleski rukom pjesničkom Čarlsa Simića², Luković je napisao parodiju na istu pjesmu. Evidentno je da je osjetio ne samo patetičnost te pjesme već i neautentičnost pjesnikinjog stava. (Možda namjerno nije htio da ukaže: Pogledajte naslov! Ako je već o očaju reč, zar nije smisleniji naslov Psalam jedne očajnice ili jednog očajnika, no kako vam drago?) Potresena vlastitom duševnom boli, implicitno vjerovatno srdita u stilu: zar na jednu klepsidarsku poeziju, tako?!, poetesa presavija tabak i sve adresira na sud, u Lukoviću odlično znanoj Timočkoj ulici u Beogradu. Neka o tome svjedoči živi glas Lukovićev (vidi link³), koji će vam jasno izrecitovati i parodiju na poetski očajan Očajni psalam, čiji nizak ne samo poetski već i značenjski nivo nije prepoznao ni Simić. (Možda je i ovo sudski kažnjivo?)

Ne, nema baš mnogo članaka u odbranu Petra Lukovića u ovom slučaju. Ni glasa iz Peščanika, to je normalno – ako imaš svoju poetsku zvijezdu samo bi je u ludosti zatamnio. Nisam našao ni habera od Čarlsa Simića. Ne, nije mi interesantno ni da navodim ime sutkinje koja je donijela presudu i vjerovatno ušla u istoriju polemika u srpskoj književnosti. Zanimljivije mi je što, barem ja, nisam čuo glaska od svih onih srpskih pisaca koji su tako često potpisnici raznih proglasa sa pečatom borbe za demokratiju, među kojim je redovno potpis Radmile Lazić. (Našao sam jednom prilikom da je naša poslovica: Vrana vrani oči ne vadi, rasprostranjena širom svijeta, samo je subjekat neka druga vrsta ptice; istina, oči su oči bilo koje ptice bile ali uvijek su dvije od iste vrste).

Ipak, mene više zanima kako spava Pesnikinja nakon vesti o smrti Petra Lukovića. (Možda se redakcija Peščanika posula pijeskom a sve u stilu: Ako vam je svejedno, onda ništa, ali o tome nemam informacija). Ne, nema nožnih prstiju na kojima se možemo bešumno prikrasti i ući u nečiji san. Lakše je otvoriti neku Pesnikinjinu knjigu. Iz jednog stiha odsecam početno da, pa navodim, ako je i to kažnjivo pa neka bude: nikom ništa ne dajem za džabe

1 https://www.bing.com/ck/a?!&&p=9834e13e319b4043JmltdHM9MTcwODA0MTYwMCZpZ3VpZD0zYzY1MzFhZC0wODQzLTY0MDAtMzYzZS0yMWUxMDk5ZTY1Y2UmaW5zaWQ9NTE5OQ&ptn=3&ver=2&hsh=3&fclid=3c6531ad-0843-6400-363e-21e1099e65ce&psq=pescanik+ocajni+psalam+&u=a1aHR0cHM6Ly9wZXNjYW5pay5uZXQvb2Nham5pLXBzYWxhbS8&ntb=1