Ne mogu reći da smo bili prijatelji, a ni poznanici. Najbolji naziv bi bio drugari, samuraji po šanku.

Obično bi to bili povremeni susreti uz šank kazališta poslije predstave. Kući se nismo žurili tako da je vidljivija međusobna prepoznatljivost bila uoči diskretnog znaka čistačice da je krajnje vrijeme da i njoj omogućimo da do kraja obavi svoj posao. Bili su to sati bliže zore nego protekloj ponoći.

Domjenak uoči pravoslavnog Božića važan je događaj. Dolaze političari, oni vladajući, oni prošli i isluženi, nadajući se novoj šansi, a i oni budući koji očekuju da i oni nešto ugrabe i otmu iz manje ili više vidljive i važne uhljebske pozicije.

Dolaze i novinari, oni aktualni, a i oni bivši, očerupani, koji nisu svjesni da je njihovo vrijeme prošlo.

Mi iskusniji znamo što i kako. Zauzeti položaj oko visokog barskog stola na jednakoj udaljenosti od šanka i od WC-a. Kad se utače, mora se i istakati.

To su najvažnije točke na domjenku jer se sve dobro vidi, svi pored nas moraju proći, dakle vidimo i budemo viđeni. Prvo treba donijeti sa švedskog stola dovoljno hrane, dok još ima, jer neiskusni se najprije guraju oko šanka. Nakon sat vremena prostor se prazni, političari odlaze na druge događaje, a aktivni novinari u redakcije da napišu tekst ili pripreme prilog za prve vijesti i prva izdanja. Mi koji smo bez obaveza, a taj dan nismo ništa drugo planirali osim najesti se i napiti na tuđi račun, ostajemo čvrsto ukotvljeni oko našeg stola prepunog delicija hrane i pića.

Najopasnija je ona putna runda poslije koje se treba razići i ići doma. To ići doma je uvjetno, jer se nikad takav grijeh nije dogodio – selimo se na obližnju terasu na kojoj se nastavlja piti. Važno je bilo počistiti švedski stol jer masline, sir i pršut dobar su temelj da se i nastavak izdrži na nogama.

Sponzor pića u pravilu je Mićo Labus, vlasnik restorana „M & Z„ na Sveticama, iza Dinamovog stadiona – popularno zvanim „Kod Srbina”.

Naručujemo tu čuvenu putnu rundu. Konobar, mlad dečko vjerojatno praktikant, mršav, visok, u crnim hlačama, bijeloj košulji i leptir mašni bespogovorno natoči tri čaše crnog vina, stavi ih na tacu i krene prema nama.

U to prene nas glas gazda Miće: „Kuda to nosiš?” Slijedi dramska pauza, tišina, kratka nelagoda kod konobara koji pogledom pokazuje prema našem stolu. Tišinu remeti tek zveckanje čaša na metalnoj taci koju konobar pokušava čvrsto držati.

Konobar malo gleda nas, malo gazdu Miću i u nedoumici je. Kuda, zašto, kome…?

„Pogledaj ovu trojicu, dobro ih upamti, njima se nikad ne nosi u čašama, nego u bocama.“

I stiže ta boca.

Pređa je za susjednim stolom u društvu nekolicine glumaca pažljivo pratio ovu već sada dramsku situaciju.

Nasmije se i glasno kaže svojima: „ Ajd bok, odoh ja k ovima, ovo su moji dečki!“

Naravno da to nije bila putna, a ni zadnja. Nastavili smo na obližnjoj terasi opušteno razgovarajući, Pređa nas je zabavljao vicevima, dosjetkama, monolozima iz nekih predstava, onako simpatično, duhovito, dječački iskreno, radosno – kako je samo on znao, mogao i umio. U tome je bio nenadmašan.

Bio je velik čovjek, beskonačno dobar, duhovit, opušten, talentiran: kako je živio tako je i glumio, kako je glumio tako je i živio.

Zaslužio je monografiju, jer vrijedi zabilježiti njegov život, uloge i doprinos hrvatskom filmu i glumištu.

Nadam se da će se netko ohrabriti i preuzeti taj nimalo lak, a i za hrvatsku kulturu važan poduhvat.

Hajdemo Pređa danas popiti po jednu. Ova će stvarno biti putna.

.