„Samo dole, u dnu vidika, gde prestaje stari grad, i počinje slobodna ravnica, ima još trag dnevne svjetlosti. U posrednom, rumenom odbljesku već skrivenog sunca bjelasa se dim tvorničkih dimnjaka i naslućuju krovovi novih naselja. Tamo novi ljudi novih naraštaja ovog starog grada zidaju i grade novo. Sporo i mučno, jer sporo i mučno se ostvaruju velike stvari, biće tamo dole u ravnici savladana prošlost, prevaziđena istorija. Ispod te na oko djevičanske ravnice počivaju u bogatim naslagama tragovi praistorijskih naselja, mozaici i miljokazi rimske epohe i novac i oružje srednjovjekovne Bosne, a na njoj se grade tvornice i stanovi i pomaljaju oblici novog života. Pomaljaju se sporo i mučno, ali sigurno, po neumitnim zakonima društvenog razvitka. I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvijek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava“. IVO ANDRIĆ (Pogled s Trebevića)

.

ŽELJKO KOMŠIĆ I KRALJEVSKE VEČERE U ALHABRI

Čarobno lijepa Andaluzija i kraljevska večera u Alhabri, prelistavam „hodoljublja“ Željke Komšića. Španski kralj Filip i kraljica Leticia organizirali svečanu večeru na kojoj je bio prisutan i član predsjedništva BiH Željko Komšić. Ovo je Komšiću već druga „kraljevska večera. Neko će reći: „kod kuće podcijenjen, a na španskom dvoru precijenjen“.

Daleko od istine, što bi rekao legendarni Džoni Štulić. Ah, ponovo se vani čuje lavež pasa, samo trenutak. Ustajem i gledam kroz prozor, ne vidim nikoga. Kad neko uđe u avliju Tina odmah zalaje. Ovog je puta omanula. Zalajala je onako „u prazno“, tek onako za svoj gušt, to bi se reklo. Moja prva komšinica joj je nadjenula ime Tina. Lijepo ime. Zašto baš Tina, mogla je i Fatom zvati, i Fata je lijepo ime. Zaista se čudne čudne igre igraju oko tih psećih imena. Emir, jedan od kraljeva naše tetarske scene je ne tako davno dobio na poklon ženku njemačkog ovčara i nadio joj ime Elza. Ne kažem, lijepo je to ime, baš lijepo, ali je po meni za tu vrstu pasa još ljepše i prikladnije ime Sebija, na primjer.

Već sam se malo iznervirao. Otvaram kutiju (Rotmans) cigareta i sipam sarajevsko Premijum pivo u kriglu. Otpuhujem prve dimove cigarete nakon što sam potegao jedan dobar cug iz krigle. Sad je već bolje, nego gdje sam ono stao: ah ja, Željko Komšić – vrijeme spektakla i kraljevske večere. Nije to slučajno, kao što rekoh, ništa sa na kraljevskom dvoru ne dešava slučajno. Velike su to geste, a još veče fešte. Pamte se te kraljevske večere, sve ostala brzo pada u zaborav.

Sa velikim simpatijama pratimo zbivanja na španskom kraljevskom dvoru. Nedavno je španska princeza Leonora položila zakletvu, bilo je super. Svi smo tada pozavidjeli Željki Komšiću i osjećali se pomalo kraljevski zbog njegovih španskih prijatelja. Jedan je mali Sančo Pansa, psić sa Betanije, od dragosti lajao i cvilio svu bogovetnu noć. Eto vidite, i pasji život ima nekih svojih blistavih i sretnih trenutaka.

Zašto je predsjednik Komšić španjolcima toliko važan, ili da pitanje ovako formuliramo: šta bi o svemu tome rekao Servantes, dobri duh Španije.

Šta bolan?

Ponovo sarajevsko Premijum pivo „udarilo u glavu“ i oni pusti snovi o morskim specijalitetima i jastogu.

Ne, nije to. Imam pred sobom tek nasutu kriglu sarajevskog piva, to je istina. Za španjolce, po meni, nije toliko važno je li se na kraljevskoj trpezi servirao jastog, mnogo je važnije pronaći i za trpezu dovesti nekog ko je nalik don Kihotu. Kada bi Servantes „ustao“ sigurni budite da se ne bi puno zanimao za Lorkin „Ciganski romansero“, to je prevaziđeno, nego bi se zaputio u Sarajevo, grad u kome će najprije pronaći tragove svog izgubljenog literaralnog univerzuma. Metaforički kazano sarajevska mahala je idealna pozornica za Servantesov „Razgovor pasa“. Kad bih vam sad rekao da je jedan veliki sarajevski pjesnik svom kućnom ljubimcu nadjenuo ime Sančo Pansa, ne bi povjerovali. Svetislav Basara ima pudlici koja se odaziva na ime „Končita“. Zvono na vratima stana bivšeg tenisera Bobe Živojinovića. Poštar uručio poklon paket. Ponovo keruša njemačkog ovčara, pošiljalac je bio, vjerovali ili ne, Ivan Lendl. Ovo sam u stvari htio kazati: Boba i Lepa Brena su pridošlici nadjenuli ime Ajša. Luđi smo od španjolaca, to je definitvno.

Španija još uvijek sniva o povratku don Kihota i tu bi joj upravo Bosna mogla biti od velike pomoći. Biti barem malo nalik don Kihotu, nije mala stvar. Nije li naš heroj iz zgrade „Loris“ jako blizu tom „idealu“?

Naravno, u ovoj usputnoj „natuknici“ nikako ne bi smjeli zanemariti mišljenje Alme Kratine koja „vedri i oblači“ u Demokratskoj fronti. Možda bi je trebali otvoreno upitati ko je istinski don Kihot njezina života, ako ga uopće ima. Je li građanskoj državi važniji jastog od don Kihota možda i nije pitanje za gospodičnu Almu Kratinu, nego za glumicu Hasju Borić koja se u riblje specijalitete razumije jednako dobro kao i u teatar…(šala mala)

.

„ZAR NE ČUJEŠ LAVEŽ PASA“ (Huan Rulko)

„Kaži mi, pošto si gore, Ignasio, ako čuješ kakav šum ili ako spaziš neko svjetlo. Ne vidi se ništa. Biće da smo već blizu. Da, ali ništa se ne čuje. Dobro gledaj! Ništa se ne vidi. Kuku tebi, Ignasio. Puzajući preko kamenjara, duga, crna sjenka dvojice ljudi kretala se gore-dole, smanjivala i izduživala dok je grabila duž obale potoka. Sjenka beše jedinstvena, teturava.

Poput nekog okruglog bljeska, mjesec se pomaljao iz zemlje. Mora da već stižemo u to selo, Ignasio. Pošto su ti uši slobodne, pazi na lavež pasa. Sjeti se šta su nam rekli: Tonaja je tik pod gorama, a prevalili smo je već pre nekoliko sati. Prisjeti se Ignasio“,