Razumijemo li uistinu zašto se Aleksej Navaljni vratio u Rusiju? Razumijemo li to uopće? U pokušaju da to shvatim, pogledala sam nagrađeni, poznati, a sada i povijesno dragocjeni dokumentarni film kanadskog redatelja Daniela Rohera, koji se bavi njegovim životom od neuspješnog pokušaja atentata do povratka, nakon čega je već na aerodromu uslijedilo hapšenje i slanje na dugogodišnju robiju. Je li Navaljni bio svjestan da će trenutačno biti zatvoren, i da će svega nekoliko godina kasnije konačno ipak biti ubijen?

Nemam dojam da jest, premda zacijelo nije isključivao tu mogućnost. Ako se stvari jako pojednostave, čini mi se da se može doći do relativno jednostavnog odgovora: Navaljni se je vratio u Rusiju jer je smatrao da je to njegov posao. Bio je najjači opozicijski lider, predsjednički kandidat; u slučaju da je ostao u emigraciji, negdje u idiličnim selima Schwarzwalda gdje je pod zadnje boravio, postao bi samo još jedan disident, koji kritizira stvari „izvana“, i s vremenom gubi vezu s vlastitom zemljom, i šansom da provede ono što mu je bilo važnije od svega, a to je politički preokret i demokratizacija Rusije. Bio je medijski iznimno poznat, i politički utjecajan, mogao je ostvariti vrlo udoban život u inozemstvu, pod uvjetom da odustane od vlastitih ambicija. A Navaljni bio je u naponu snage, i za njegovo odustajanje još nije bio došao trenutak. Za razliku od pobunjenih oligarha, nije mogao jednostavno prebaciti kapital i poslovanje negdje drugdje, za razliku od pobunjenih pisaca nije mogao nastaviti pisati i objavljivati u inozemstvu, njegov je posao doslovno bio da zaustavi ono što se je njemu samom događalo: da zaustavi progone ruskih opozicionara, maltretiranja, utamničenja, masovne likvidacije i nepotrebne i krvave ratove.

Gledano kroz prizmu policijske forenzike, odnos ubojice, Putina, prema žrtvi Navaljnom bio je duboko osoban. Trovanje nervnim plinom novičokom bio je, kako sam kaže u filmu, „Putinov potpis“. Novičok nije jednostavno nabaviti, proizvodi se u opskurnom moskovskom laboratoriju smještenom u tvornici tobožnjih vitaminskih pripravaka, i njegova je osnovna prednost što vrlo brzo nestaje iz tijela, zbog čega jest koristan u ubojstvima koja se izvode u inozemstvu, kako bi se smanjila šansa da se uzrok smrti pronađe prilikom obdukcije. U Tomsku, u Sibiru, gdje je plin umetnut u njegov donji veš, bilo je znatno jednostavnije opozicionara ustrijeliti i riješiti se tijela, nego slati za njim tim FSB-ovaca i kemičara, a potom dopustiti da otrovan čovjek koji vrišti od bolova sjedi u avionu s drugim putnicima, svjedocima tog događaja.

Zašto je Putin htio na Navaljnom ostaviti „potpis“, na neki način dati do znanja da samom sebi pripisuje to ubojstvo? Prvo što mi pada na pamet je da Navaljni nije smio umrijeti bez mučenja, i, ne manje važno, nije smio umrijeti „hrabro“. „Obično“ smaknuće je čista, „muška“ smrt, trovanje to nije.

Prema svjedočenju kemičara koji u nepojmljivom telefonskom razgovoru Navaljnom objašnjava što je s njegovim vlastitim ubojstvom pošlo po zlu, u kalkulaciju nije uračunata mogućnost da će avion moći prisilno sletjeti: liječnik u bolnici koja ga je zaprimila mu je, po svemu sudeći ipak dao protuotrov, premda je medijima hladno lagao da je pacijent otrovan. U dokumentarnom kadru koji je snimljen kada Julija Navaljni konačno uspijeva izbaviti supruga iz bolnice, kako bi bio prebačen u Berlin na liječenje, isti joj liječnik prigovara kako mu, nakon silnih komplikacija koje je premostio da pomogne pacijentu, nije rekla ni hvala. Strahovito su interesantne te međusobno planetarno udaljene pozicije: liječnika koji misli da je poduzeo sve što je smio poduzeti, pa još i više od toga, i žene revolucionara, koja njegove „migove“ uopće ne razumije, niti zna čitati kroz rečenice koje su dopuštene unutar totalitarnog sustava.

Zašto bi Putin osobno mrzio Navaljnog, i osobno ga ubijao, kad je i njemu, kao i Navaljnom, vlast, i uklanjanje protivnika, prije svega „posao“? Valjda jer u svakom „poslu“ ima i nečega „osobnog“: Navaljni je imao upravo nevjerojatnu karizmu, za razliku od aparatčika Putina, bio je lijep i mlad, a za razliku od oronulog i plastičnim operacijama dodatno izobličenog diktatora. Navaljni je s lakoćom vladao ljudima, društvenim mrežama, bio je duhovit, zvijezda ne samo YouTubea i Twittera, nego i TikToka. I možda ono najgore od svega, Navaljni se nije bojao. Čak bi bilo teško konstatirati da je bio hrabar, jer hrabrost podrazumijeva izlaženje na kraj sa strahom. Navaljni je u toj mjeri bio koncentriran na vlastite ideje da se uopće nije bavio, ili se ni iz čega ne može iščitati da se je bavio, rizikom umiranja. Njegov je nagon za samoodržanjem bio strahovito potisnut, gotovo da ga je u tom smislu moguće usporediti s bombašima-samoubojicama. Dok Putinu na malenom tijelu prilikom javnih pojavljivanja dominiraju goleme jakne ispod kojih je pancirni prsluk, a u odajama Kremlja ljude prima tako da su od njega udaljeni trideset metara, Navaljni je slobodno sjedio u sredstvima javnog prijevoza, hranio ponije po austrijskim selima, i spremno odlazio u zatvor kad god ga privedu. Unutar arhaičnih predodžbi carstva, maskuliniteta i virilnosti, koje Putin pomno njeguje, Navaljni je bio u toj mjeri nadmoćan da je to bilo upravo nedopustivo.

Užas enormno opasnog i moćnog, ali istovremeno inferiornog i neuglednog Putina, pred činjenicom da stotine ljudi na aerodromu oduševljeno čekaju da se spusti avion iz Berlina, avion u kojem sjede Navaljni i njegova glamurozno lijepa žena, to je za Putina moralo biti duboko nepodnošljivo, Navaljnog je trebalo trenutačno utamničiti prije nego što se na njega izlije ta količinski neumjesna ljubav naroda. Naravno da Putinu isključivo moć nije dovoljna, da je također želio ljubav naroda. Naroda za koji je, na kraju krajeva, sve učinio, baš kao što je sve učinio onaj liječnik koji je sve poduzeo, osim što je pacijentu odbio postaviti dijagnozu.

Užasna epizoda, o kojoj saznajemo iz medija, da je Aleksejeva majka, Ljudmila Navaljnaja, jučer doputovala pred vrata nekakvog gulaga u arktičkom krugu, u kojem joj je sin izdržavao kaznu od dvadeset godina robije za fiktivne zločine, i da su joj tamo u tom snijegu i ledu rekli, kao u stripovima o Alanu Fordu, da je umro od smrti a da u ovom trenutku ne znaju gdje se nalazi tijelo, uopće nije nelogična kao što na prvi pogled izgleda.

Premda je sam Navaljni bio izrazito uvjeren, možda čak i previše, u bazičnu glupost ruskog državnog sustava, tijelo preminulog u kršćanskim je kulturama, kao i u mnogim drugim, predmet silno nabijen simboličkim i ritualnim značenjima. Postojanje tijela podrazumijeva pogreb, koji bi u slučaju Navaljnog svakako bio mnogo masovniji nego što je poželjno. Potom postoji i grob, mjesto pijeteta na kojem se mogu okupljati ljudi neprihvatljivih ideja, ili se uopće može izražavati počast čovjeku čije ime u Rusiji nije poželjno izgovoriti.

Putin, bestjelesna osoba koja često koristi dvojnike pa više nije jasno kada je uopće netko on a kada nije, nije se samo morao otarasiti Navaljnog kao živog bića, on se mora nekako otarasiti i njegovog leša. Mrtvo tijelo Navaljnog i dalje će privlačiti pristalice, i sada je započela borba s mrtvacem. Navaljni, koji je odlično znao kako funkcionira masovna psihologija, to je znao. Putin sada traži način kako da ukloni tu avet, i po treći put ubije Navaljnog, čovjeka čije ime nije mogao izgovoriti od prezira, i od straha da će ga i to izgovaranje učiniti prisutnijim i stvarnijim nego što bi smio biti.

Povijest nije nužno učiteljica života; ako ništa drugo, oni koji njome upravljaju najčešće ne uče osobito, niti se zanimaju za učitelje. Ali ovo što se trenutno događa u Rusiji i Ukrajini na mnogo načina odjekuje u onome što se događa u Hrvatskoj, i nekim susjednim zemljama. Kako bi se taj puls događaja osjetio i na vrijeme prepoznao, mislim da je dosta bitno prepoznavati, i „pratiti trendove“, pa makar naše devijacije izgledale male prema velikima, jednako kao što se Navaljni statistički pojavi svega jednom u generaciji, u populaciji od 150 milijuna stanovnika.