Nema više, dobri svete, one lepe še’set pete

kad smo bili na svečari kod kumova naših starih.

Klizio je voz k’o sanke, al’ smo stigli do Palanke.

Severac je duv’o ‘ladan, pa ko ne bi bio gladan?

I čim smo stigli viknu kum svoju ženu:

“Sido! Postavljaj, bog te vid’o!”

Spremila nam kuma naša za užinu paprikaša,

pa kolače, krmenadle i par sarmi svakom.

Mesto leba mesa bela, princes krofne – vangla cela,

suvih šljiva i koljiva i rezance s makom.

E, kad se samo setim, al’ se nekad dobro jelo, baš.

Do večere vreme kratko za kitnikes i za slatko.

Da odbiješ, to ne vredi, da se kuma ne uvredi.

Naš kum Pera, dipl. agronom, reč o ovom, reč o onom,

sve uz vino, porto-gizer, ‘di gutljaji sami klize.

Taman smo bili gladni kada se začu:

“Sido! Večeru, bog te vid’o!”

.

„ZEN“ – POTRAGA ZA KONAČNOM ISTINOM

.

Vrhunac zena u Kini nastupa s njegovim šestim i zadnjim patrijarhom Hui Nengom (638. – 713.), koji je od običnog kuharskog pomoćnika postao nasljednikom petog patrijarha, odgovorivši na pjesmu redovnika Shen Hsioa stihovima, u kojima peti patrijarh prepoznaje njegovo dublje razumijevanje zena:

„Ovo je tijelo bodhi – drvo, a duša kao sjajno ogledalo. Pažljivo ih čistimo iz sata u sat da na njih ne bi pala prašina“, kazuje Shen Hsio.

„Niti ima bodhi drveta niti pak sjajnog ogledala. Kako od iskona ničega nema

na što može pasti prašina“, Hui Neng

Nema nikakve sumnje da je hljeb jedna od stvari koje uvjetuju ukupnu kulturu života današnjeg čovjeka. Kad i sam kruh bude zamijenjen, odnosno izbačen iz upotrebe kao prevaziđen, što nije isključeno u bliskoj budućnosti, bit će izmjenjen i stil samog života. Ali još uvijek taj proces nije do kraja izveden. Magija mirisa domaćeg pečenog hljeba se može na svu sreću, i dalje pronaći, i te arome će biti dok i nas bude bilo. Muzička simfonija koja bi pokušala da uđe u trag mirisu pečenog hljeba bi trebala biti nevidljivo fluidna, pomalo ljepljiva od tijesta, uvaljana u brašno, ali prije svega spiralno uvrnuta, u prošlost i u budućnost, jer isparenje pečenog tijesta se uvija i prema gore i prema dole, poput toka rijeke, koji nekad daje iluziju da sam posmatrač teče. Miris isparenja pečenog hljeba spaja umjetnost mješenja tijesta, vajarstvo primijenjeno na pekarski zanat, ali i oranje zemlje, sjetvu pšenice, zrenje njenog zrnevlja, a na kraju i žetvu, slaganje stabljika u snopove, pred jesen, koja je na pomolu. U svakom slučaju simfonija mirisa pečenog hljeba bi trebala biti vijugava, kakav je vjetar koji raznosi prhki snijeg oko cipela, koje ostavljaju svoj mokri trag, izlazeći iz pekare u nekom predgrađu, iz koje se cijele noći miris pečenog hljeba spajao sa polarnim caklenjem ledenog kristala na uličnoj rasvjeti. Dakle, niz tonova bi morao biti vijugav i spiralan, vješto mijenjajući oblik u vremenu i prostoru, i prijanjajući nevidljivo za brojne elemente postojanja. Potrebno je da po mogućnosti s vremena na vrijeme pratiti ritam koraka nekog pospanog dostavljača, koji pod bradom nosi gajbu hljebova u supermarket, koji će za nepunih sat vremena otići u deset različitih smjerova u tom naselju, i time dobiti desetorostruku sudbinu. Postoji velika podudarnost između ritma koraka i samog pečenja hljeba. Najveći dio koraka čovjek i pravi kako bi došao do hljeba, zapravo. Sve što mu se u tom procesu koračanja događa zove se život, ali je cilj tog puta zapravo „kruh svagdašnji“. Stoga taj ritam koraka muzička simfonija, koja pokušava da uđe u trag mirisu pečenog hljeba, ne bi trebala zanemariti. Taj ritam se mijenja; drugačiji je u svitanje dok se čeka autobus na stanici i odbijaju dimovi duhana, a drugačiji je u trci sa vremenom, što je pokušaj da se spoje nedostižni božanski zahtjevi sa ljudskim mogućnostima. Bilo kako bilo, umjetnost cipela ne bi trebalo zanemariti. Ali ipak prioritet treba dati samim rukama, koje mijese brašno. Uporno iz svitanja u svitanje, kako bi vruć hljeb pristigao na jutarnje tanjire. To je jako uvrnuta umjetnost, koja ima velike veze za protokom vremena, sa godišnjim dobima i ciklusima dana i noći. Ponovo bi, i u tom pogledu, simfonija mirisa pečenog hljeba morala biti jako uvrnuta, kao lijevak, i spiralna kao svrdlo. Kada je u pitanju sam proces nastanka, prije svega je neophodno u takvu simfoniju nasuti malo germe, kako bi mogla da nadođe, jer inače ostaje tanjušna, kao pogača. To je glavno, a ostalo su dobro poznati sastojci. Međutim, proces nastanka hljeba svoje najveće usložnjavanje dobija u spiralnom protoku vremena, pri čemu njegovi gradivni elementi iz standardne forme često prelaze u različite oblike improvizacije. Ta improvizacija pekarskom umijeću daje šarolikost formi. Na nju se učimo još od „plave bluze i kifle pred čas“, gradivo utvrđujemo na velikom odmoru kružeći oko škole, nakon što napustimo gužvu oko pekare sa par krofni, pa sve tako, iz godine u godinu, do duboke starosti. Tako da je ta simfonija zaista neobično slojevita. Međutim, ni muzika u tom poduhvatu nije dovoljno vješta. Tonovi su kao ekseri u zidu, koje ona zabada kako bi mirisu pečenog hljeba podarila formu, ali se taj miris uvijek vješto izvuče i promijeni oblik, nakon čega ostanu samo rupe na zidu, kao dokaz da se tu odvijala neka neobična aktivnost. Tako da muzika u tom poduhvatu obično potraži svoga starog i provjerenog partnera, a to su riječi. Međutim, kad riječi ukrstimo sa problemom simfonije mirisa pečenog hljeba, problem počinje da se dodatno usložnjava. Prokulja i ono što lažemo zbog kore hljeba, ali se u toj deponiji laži pronađe i neka mudrost i istina, koju samo život može da ispeče. Ali to je previše široko razmišljanje. Može biti da i ne lažemo zbog mirisa pečenog hljeba, tako da bi u tom slučaju bilo potrebno riječi reducirati na poeziju, jer je to ipak tek mala redukcija na nešto uistinu veliko. Kako bi se onda poezija izborila sa mirisom pečenog hljeba. To bi zadalo poteškoće čak i Patricku Süskindu, autoru romana „Parfem“, koji istražuje alhemiju mirisa. Poezija bi došla do gorke spoznaje da ništa na ovom svijetu ne traje vječno, pa ni miris pečenog hljeba. On traje nekoliko trenutaka, nakon što se „taze“ pečeni hljeb (što bi rekli stari) izvadi iz rerne. Ali se taj miris ubraja u čudnovate alhemijske eliksire, koji ovaj život prepun lomova, održavaju u kakvoj takvoj cjelovitosti. Bića koja su po svojoj prirodi najbliža muzici, preživljavaju zimu upravo putem te neobične magije. Vrapci su jedni od tih bića. Zimski anđeli, to su gradske ptice, posebno vrapci. Možda zaista u njima žive anđeoska bića u malom. Samo anđeli u krilatom jatu, kroz mećavu mogu sletjeti u dvorište, radi šake izmrvljenog hljeba. Cijelu zimu ta divna stvorenja lete kroz snježne pahulje. U polarnoj hladnoći, laki kao ljetni vjetar, bez straha od ledene smrti, bez nade u proljetne dane, jer njihova toplina dolazi iznutra, oni lete u bijeli beskraj, iznad krovova kuća, bandera i zaleđenih ulica za svojim mrvicama hljeba. Tokom cijele zime, jedan dio ispečenog hljeba namijenjen je vrapcima. Da postoje, anđeli bi tako živjeli, tokom zime, u gradu od betona i leda, kako bi u prve proljetne dane oni bili najglasniji, jer je iskrenost nadživjela surovu zimu. Ta mala bića, žive od pjesme, od muzike. Slika jedne zime, slika je krvavo-rumenog odsjaja u predvečerje iznad zaleđenog grada, koje prožimaju različite alhemijske energije, koje omogućuju da se proljeće ponovo javi, a život vrati na početak. Umjetnost bi trebala da koristi potencijale alhemijskih supstanci, koji joj otvaraju puteve na koje ona sama na početku i ne računa. To uključuje i povezivanje putem nevidljivih talasnih dužina. Pa tako od mirisa pečenog hljeba može da nastane esej, poezija ili muzička kompozicija i ko zna što još, čak i ako za takvo nešto ne postoji unaprijed zacrtan notni zapis, ili egzaktan jezički obrazac. Dakle, u svemu tome je presudna intuicija. Postoji jako mnogo alhemijskih supstanci, koje su poput nezabilježenih puteva u zemljopisnim kartama. Njihovo djelovanje se ne primjećuje, ali takve tvari se javljaju u različitim oblicima i sferama postojanja. Sva čula imaju svoju umjetnost, dok su mirisi izuzetak, ali se mogu ugraditi tamo gdje po svojoj prirodi i ne pripadaju. Suvremena umjetnost, u eri umjetne inteligencije, zasigurno će izgubiti na klasičnim alhemijskim procesima, koji uključuju destilaciju različitih elemenata, skupa sa promjenama agregatnog stanja u njihovim transformacijama, koji itekako obogaćuju čovjekov pogled na svijet. Ukoliko neživi posrednik bude regulirao procese preobražavanja hemijske i fizičke prirode, mnogo toga će sasvim sigurno biti izostavljeno, što će biti i kraj klasične umjetnosti, odnosno početak jedne nove ere. Taj razvoj događaja će proizvesti veliki deficit života, kakvog smo znali, njegovo osiromašenje, koje se već uveliko odvija. Brojne prirodne veze na krvotoku civilizacije bit će presječene i time izložene odumiranju, što će se odraziti i u onim oblastima koje zrcale sam život (a umjetnost je jedna od osnovnih), koje će vremenom atrofirati. Pečenje hljeba je jedna od djelatnosti koje se već smatraju prevaziđenim, jer se ono u današnjem vremenu ostvaruje tvornički. Tako da će i miris pečenog hljeba sve više biti „metafizička“ stvar. Skupa sa stilom života, koji se odvijao u duhu borbe za kruh, tj. „trbuhom za kruhom“. Možda na kraju bude potpuno zamijenjen nekim sintetičkim pilulama, koje će imati sasvim novo alhemijsko djelovanje. Tako da još uvijek ima vremena da se barem prisjetimo životnih fenomena, koji su sačinjavali život, a koji jedan za drugim nepovratno tonu u vrtlog vremena.

.