Narodi i jezici su se kroz istoriju stvarali i nestajali. I uvijek su se narodi raspoznavali po jeziku, a jezik dobijao ime po narodu koji ga govori. Kao što narodi nastaju izdvajanjem iz nekog naroda, tako su jezici novih naroda nastajali prilagođavanjem starog jezika specifičnostima kulture i života novonastalog naroda.

Jezička posebnost je najvažnija odrednica nacionalnog identiteta. Narodi su postojali dok su mogli svoj jezik zvati po svom imenu.

Negiranje prava na svoj jezik je jednako negiranju prava na postojanje tog naroda. Ono uvijek ima za cilj asimilaciju, otimanje tradicije, i kulturne posebnosti.

Jezik čuva narod od asimilacije i nestanka. Zbog toga nacionalne manjine koje govore potpuno drugačijim jezikom lakše čuvaju svoj identitet.

S druge strane, isti ili sličan jezik motiviše potencijalne okupatore, jer Im omogućava lako uspostavljanje vlasti na okupiranoj teritoriji i asimiliranije okupiranog naroda.

Osim toga, svaki narod u istoriji je težio da ima svoju državu u kojoj će govoriti svojim jezikom. Zato je negiranje prava na jezik nekom narodu ujedno i negiranje njegovog prava na državu.