Pregledam te Uspomene svakoga dana, ponekad misleći da se neću do večeri pojaviti u virtuali, što zbog bezvoljnosti, što zbog stvarnih poslova, koje valja obaviti. Zaključujem da sam mnogo, premnogo materijala “iskrcavala” na profilu, no djelomice me brani činjenica da je mnogo toga završilo u knjigama i na drugim, ozbiljnijim mjestima. Nije sve bilo jednokratno i potrošno, niti na prvu loptu, niti namijenjeno svidljivosti i brojnosti lajkova, koje bih prevela kao “sviđance”. Zaista, uviježilo se uvjerenje da to nešto znači, da imaginarni broj malih živoga afirmira naš život toga dana, prebacujući ga u sferu uspješnosti.

Moram reći da za mene taj kriterij ne vrijedi. Pjesme, refleksije, fotografije, satira, dokumentarni fragmenti, služili su mi poglavito da VIDIM SAMU SEBE, da se raspoznam u vremenu, korigiram neke pretjeranosti, vratim stvari u mirniji tijek, osiguram distancu i smanjim ranjivost, koja je problem od mladenačke dobi do danas. Bilo je mnogo srdačnoga odobravanja, uljudnosti, podrške “za pravdu”, bodrenja u trci prema novim knjigama i projektima. Također, naklonosti za “Barnagorski projekt”, međusobnog brušenja ukusa, bistrenja zavičajne koncepcije, uživanja u kajkavskom izričaju, podrške kozmopolitizmu (uz raspoznavanje korijenja) i osobnih simpatija za aktivizam , vitalitet i “drčnost” kao životna načela.

Neka su lica iz virtuale postali pravi prijatelji, dok su nekadašnji pravi u virtuali ponovo pronađeni, na obostrano veselje. Gotovo svi “potegnuli” su da me vide i posjete u mom okružju, što je bilo izuzetno iskustvo. Putovale su knjige, slike, notesi, rukotvorine, svila, kape, šeširi, teke, rođendanski i prigodni darovi na sve strane. Ugovarani su sastanci, mnogi od njih ostvareni. Bilo je literarnog mentorstva i tu i tamo (rijetko) iskrenja u neslaganju, što smo riješili blokiranjem. Zaista, nije vrijedno gubiti živce zbog pakosti i ljubomore, zbog zavisti, koja je i ovako među sedam smrtnih grijeha, pa su ljudi već okrhnuli karmu, ne treba potencirati. U virtuali je moguće prepoznati se, zaljubiti se, očarati i razočarati se, što pjesme više-manje zabilježe, a pristojnost zadrži na osobnoj razini. Naime, pjesma uči: “Pa i rane što se vide, sve će proć’ , sve će proć'”.

I tako: idu dani kao karavani i još smo tu…Primamljiva je ideja odlaženja, osobito kad vidim koliko je odličnih ljudi i plemenitih duša otišlo na drugu stranu. Iskreno žalim za njima, kao i za onima, s kojima su mi se putevi razišli, ne analizirajući ovdje pojam “krivice”, niti unutrašnje razloge. Neki mi se vrate u snu, kao što se desilo noćas, i vidim da sam plakala zbog nemoći da se prekinuti konopac opet sveže na pravom mjestu. No, čovjek je kao zakotrljan kamen, njegova se emotivna pozicija nužno mijenja i s pravom veli Brecht: “Na mjestu gdje si me ostavila, pronaći me nećeš nikada”. Mislim da spadam među posljednje uzaludnike, koji drže da ovo nije dobra paradigma i da su čuda moguća. Aber doch…

Što sam htjela reći /zaključiti? Sviđanci su kao popečci: like, like, like, dobri su dok su vrući, pojedeš ih mnogo, preko mjere, a poslije pomalo boli želudac. Kad se ohlade, baciš, ne podgrijavaš. Ljutneš se malo, kako ljudi naginju trivijalnom, a ozbiljne i duboke stvari ne shvaćaju. Pa ti je tren zatim svejedno. pa gledaš svoja posla, što i njima srdačno želiš. Ali zaista, ma kakav bio opseg vlastite pameti i pouzdanja u nju, nikada neću shvatiti onu biblijsku paradigmu o “izgubljenoj ovci”, koja mi se tako bolno osvećuje: Zbog čega jedno nedostajanje poništava svu prisutnost, zašto zbog nemilosti jednoga srca sva očitovana druga toplina pada u sjenu? Zašto plačem u snu, a krivim se u “riblja usta” na javi, pokazujući nemar i prezir? Gdje je feler, gdje je krivi kut?

Gledam li “u križ”, jesu li me napravili na raskrižju puteva? Jesam li ostarjela, jesam li tako čvrsto prirasla uz svoje zablude? Što je tu stvarnost, što san, što samo virtuala? I gdje je tome kraj, pravi THE END, da konačno i ja pritisnem jedan LIKE iz uvjerenja? Pa da se napijemo, dok iz pozadine trešti “Snijeg sa vrha Durmitora…..” sa svojim fatalističkim dertom, od čega nema spasa?

.