„NE BOJ SE, NISI SAM“ – KOŠMARNI SNOVI TINA UJEVIĆA

425027629_10225450655637140_5067602206434735005_n

„Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se!
Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u zraku
traženja, i svima jednako se dive“…
TIN UJEVIĆ (stih pjesme „Pobratimstvo ljudi u svemiru“)
.
STANICA PODLUGOVI KAO CENTAR SVEMIRA
.
Raketa se u najvećoj tajnosti konačno spustila na nepoznatu planetu. Putovalo se brzinom svjetlosti 6 mjeseci što je preračunato na naše vrijeme oko 700 zemaljskih godina. Za vrijeme leta četvorica astronauta su bili u specijalnim kapsulama. Živjeli su „život u mirovanju“, odnosno hibernaciji. Odmah nakon ateriranja ih napadaju gorile koje jašu konje, koriste oružje i međusobno razgovaraju na engleskom. Još pri spuštanju na tlo ugledaše neku čudesno lijepu građevinu u obliku piramide iz koje je visoko u nebo sukljao mlaz bijele svjetlosti. Tek što napustiše svemirsku letilicu dočeka ih tabla sa natpisom: Stanica Podlugovi. „Home, sweet home“, uzviknu radosno kapetan te skupa sa svojom ekipom zaigra kozaračko kolo. „Tamo gdje sunce vječno sja“ ime je obližnje kafane u kojoj se razbaškario „vječni“ Tin. Čuje se i tiha „animir“ muzika. Prepoznajem Vajtin hit – Od Olova do Trnova.
„Život nije samo heraklitovska rijeka, on je i vulkan, i gejzir, i još koješta. A prije svega, više od svega: kinematograf. Ja sa punim osjećanjem zadovoljstva posmatram prolaznost i promjenljivost zemaljskih stvari i primam rado smrti nekih vlastitih duša kao stvarna oslobođenja,“ veli zabrinuto Tin Ujević, te doda otpuhujući dimove: „Umrijet ću od dosade, još od sahrane faraona Bilmeza 2. ništa vrijedno pamćenja. Jeste li dovezli sarajevsko pivo, dobaci kapetanu, uskoro mi u posjetu dolaze „Čola“ i Vlado Dijak.
Ima piva, ima, sad će momci istovarit. Koliko znam„Čola“ se još nije preselio, sumnjam da češ ga skoro vidjeti, odgovori mu kapetan letilice, te upita: je li Admiral svraćo?
Jeste, baš smo se sinoć nacugali. Nije se ni za jotu promijenio, Admiral ko Admiral. U sitne se sate već u pripitom stanju izgalamio se na jednog majmuna: Kafana nije štala nego Svemir. Postali ste gori od ljudi, govorio je zadihano dok je pomenutog majmuna izbacivao vani
Još jedna Bosna, prošaptah, u svemiru ima još jedna Bosna. Je li ovo uistinu „terra incognita“, upitah se, ili sanak pusti tek sve je?
Oprostite, malo „otklizavanje“. Vraćamo se ponovo filmu u kojem glavni junak otkriva da su na ovoj planeti majmuni svjesna, inteligentna bića, koja ljude smatraju opasnim životinjama. Hapse ih i odvode u laboratorije, te na njihovim mozgovima vrše naučne eksperimente…
Kad se „Nadčovjek“ jednog dana pojavi na ljude će gledati „s visine“ (superiorno i nadmočno) kao što mi danas gledamo na majmune, zapisao je negdje filozof Fridrih Niče. Stiče se dojam kako dašak tog proročanstva provejava i kroz ovaj film.
Film „Planeta majmuna“ govori o jednoj mnogo naprednijoj civilizaciji koja je već duboko prodrla u našu stvarnost – čime je došlo do uspostavljanja totalitarnog sistema, jednog sistema apsolutne kontrole, koji svoje centre moći ima negdje u dubinama Univerzuma. Za nas je i Bog, na način na koji mi iz svoje uske perspketive pokušavamo pojmiti i racionalizirati sam koncept Boga, jedna superiorna razina egzistencije, koja svoj domet ima baš kao i svjetlost, negdje gore u nebeskom beskraju. Sve su to složena i teška pitanja s kojima se čovjek tokom svog odrastanja mora suočavati. Šta nam na kraju ostaje ako ne jedan iskonski strah od nepoznatog, od onog što se krije s onu stranu radijusa stvarnosti koja nas okružuje, a koja je tako uska u poređenju sa beskonačnoću Univerzuma. Prava istina je da mi zapravo ne znamo da li smo predmet posmatranja. Na našem svijetu podijeljenom u rezervate i kaveze vlada jedan princip opservacije susjednog dvorišta, putem modrene tehnologije i satelitskog sistema, koji je instaliran u orbiti. Međutim, ono što ne znamo jeste to da li smo i sami predmet opservacije jedne naprednije civilizacije u dubinama Univerzuma, koja iz naše perspektive posjeduje božansku moć – možda je to ono što mi podrazumijevamo pod pojmom Boga, na ovom našem niskom stadijumu razvoja. Baš kao što ljudi opserviraju zajednicu mrava, a ne prave nikakvu intervenciju, tako možda ljudska zajednica biva opservirana od neke mnogo naprednije civilizacije u Univerzumu, s tim da ta civilizacija direktno ne interveniše u ljudski poredak, nego se posredno objavljuje, na jedan mističan način, kojim upravlja evolucijom ljudske vrste. Možda ta čudesna tehnološka eksplozija nije potpuno ljudski proizvod, možda su se instrukcije objavljivale ljudima iz dubina Univerzuma. Sve su to otvorena pitanja – a čovjek je isključivo suočen sa tim otvorenim pitanjima, jer one fundamentalne odgovore on ne može pronaći. Naša egzistencija tako ostaje do kraja mistična. O svemu tome želim govoriti na primjeru jedne pjesme od Tina Ujevića, koja nosi naziv „Pobratimstvo lica u svemiru“. U svoje vrijeme je Tin Ujević bio zaokupljen identičnim problemima, koje je on artikulirao kroz poeziju. Mnogo je vremena od tada proteklo, ali ista pitanja su ostala. Djeca novog vremena su suočena sa istim problemima bez da imaju mogućnost da ponude neke preciznije odgovore. Ostaju samo pitanja, i onaj ko na bolji način postavi pitanje, on je dalje odmakao – jer odgovori su za nas jedno nedostižno polje. Baš kao što jedan moderni bend Block Out, sa ovih prostora, ima pjesmu pod nazivom „Nedostupna polja“. Mi smo okruženi takvim prostorom, poljima modrog Univerzuma, koja su za nas nedostižna, i u koje možemo projektovati samo svoje snove. Ovaj Univerzum je jedan dijamant, koji na principu ogledala zrcali uporedne stvarnosti, baš kao što možda ima beskrajni broj paralelnih Univerzuma. Međutim, kako ne bismo išli previše široko, da se ovom prilikom ograničimo na stihove Tina Ujevića, i time pokušamo naslutiti neke odgovore koji se tiču tih složenih razina egzistencije u Univerzumu.
Čovjek, dakle, nije zadnji Adam o kojem je pisao Silvije Strahimir Kranjčević – on ima saputnike i sagovornike na osnovu kojih može osvjedočiti vlastitu egzistenciju. U Drugome čovjek otkriva svoje vlastito bivstvo. Postoji mnogo ljudi koji žive naše živote u jednoj paralelnoj stvarnosti, što ne znači da mi nismo jedinstveni i originalni, jer priroda nije falsifikator, taj moćni Demijurg, koji je osmislio tkivo iz kojeg će se razvijati svi oblici života je jedan Umjetnik koji je svoj zanat razvio do perfekcije. Međutim, nema sumnje da je stvarnost na ovom našem Svijetu već viđena po hiljaditi put, samo što svaki čovjek se na svoj način mora upustiti u avanturu otkrivanja Svijeta, on ga po ko zna koji put mora vidjeti vlastitim očima. A Duh opstaje, on mijenja tijelo, kroz jedan stvaralački princip, kroz nastavak života. Upravo o tom Duhu, koji je osmišljen od nama nepoznate materije, ako je uopšte sazdan od materije, govori i Tin Ujević u ovoj pjesmi. Savremena medicina nam nudi mnoge odgovore, međutim o prirodi Duha ona ne zna apsolutno ništa, možda upravo zato što je ta neuništiva i elastična priroda Duha zapravo kičma Univerzuma, ona je moglo bi se reći božasnkog porijekla. A svi mi živimo živote koji su zapravo jedno lutanje u mraku. Živimo od svjetlosti na kojoj se reproducira slika, a naša stvarnost je sazdana od pokretnih slika – sa svakim provaljivanjem blijedog sunčevog snopa iznad blokova zgrada uhvaćenog u kandže čeličnih kaveza, ostvaruje se bezbroj pojedinačnih filmova, bezbroj slika u nizu koje tvore našu stvarnost. A ljudska stvarnost je jedan mozaik beskrajnog broja priča, koje se ostvaruju kroz nizanje slika. Mrak, odnosno tama u koju tone ukupna stvarnost, samo je jedno naličije svjetlosti, putem koje se ostvaruje život. Tama je samo jedan nedostatak svjetlosti, ono je i dalje svjetlost, jer noću gore milioni malih lampiona na dubokom nebu, dok Mjesec samo reflektuje svjetlost Sunca – čak i kad se nalazi u zaleđu planete, Sunce nas ne ostavlja same u tom tumaranju po tmini Univerzuma, jer ono u toj tmini ima jedno veliko ogledalo koje zrcali tu svjetlost. O svemu tome se može pročitati u ovom prvom dijelu pjesme Tina Ujevića – koji je na svoj način govorio o identičnim stvarima. Možda je on to osmislio mnogo dublje, samo to ovisi o vještini interpretatora, da li će uspjeti da dosegne duboke slojeve ove Ujevićeve pjesme, koji se kriju u dubljim razinama.
Evo nastavka Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“:
.
„Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele.
I sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duša iz naše opće zdjele,
I sebični je pečat jedan nasred čela.“
.
Da li se odgovori kriju u dubinama prošlosti ili u dubinama budućnosti. Da li takve kategorije kao što su prošlost ili budućnost uopšte postoje. Može biti da postoji jedno vječito sada, jedna vječna sadašnjost, jer i juče je bilo sada, i sutra će biti sada, a čovjek je prošlost i budućnost osmislio kako bi uspio racionalizirati njemu neshvatljivu prirodu vremena – koja u koegzistenciji sa prostorom tvori naš Univerzum. O tome možemo naslutiti ponešto u navedenim stihovima Ujevićeve pjesme. Sve je vječito ponavljanje, sve je repriza, svakoga dana, svakoga mjeseca, i svake godine se život shizofreno reprizira, ali ipak uvijek se ostvaruje jedan originalan trenutak – ili originalno sada. A drugi ljudi dijele sve naše individualne dileme. Svi ljudi na planeti su jedna porodica, oni se hrane iz iste zdjele, napajaju se iz zajedničkog vrela. A Duh je ono što ih spaja, jer priroda Duha je identična u svim ljudskim bićima. Svi se ponavljamo i obnavljamo – kako bi dali priliku svakom novorođenom živom biću da se upusti u novu i neponovljivu avanturu upoznavanja ovog čudnog i fenomenalnog Univerzuma. Baš kao što glasi naziv pjesme jednog post punk benda Soviet Soviet – pjesma se zove Endless beauty. Ovaj Univerzum je upravo to, jedna čudesna ljepota bez konca i kraja.
Evo kako Tin Ujević nastavlja svoju pjesmu „Pobratimstvo lica u svemiru“:
.
„Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
i opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
No vrelo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.“
.
Sukob kao princip, odnosno agonalni princip egzistencije ljudskih bića se pokazuje ovdje kao jedno prokletsvo čovjeka, kao jedan dokaz da različite i suprotstavljene sile djeluju u ovom Univerzumu. Baš kao da jedan podzemni i tamni svijet postoji kao protuteža djelovanju božanskog reda. Zlo je veliko na zemlji, ono je u svoje kandže uzelo sve procese egzistencije na planeti – otuda toliko silno prolivanje krvi, i taj agonalni princip egzistencije. On nam govori da je životinjsko u čovjeku jako, i da pokušava pod svoje zakonitosti da obuzme ukupno čovjekovo biće. Tako Ujević piše da čovjek stoji nasuprot čovjeku, i kako je povijest jedno sveopšte klanje, ali i istovremeno da je jedna povijest duša. Zašto svijet nije ustrojen na principu harmonije, i gdje je nastala greška u procesu stvaranja, koja proizvodi toliko zla i toliko razdora na ovoj maloj planeti. Da li je u drugim dijelovima Univerzuma prisutan korijen tog Zla, i da li je on toliko snažan, da se pruža kroz nepregledne dubine Univerzuma. Možda sve to i ima svoj odraz u modernim društvima. Čovjek nastoji izgraditi državu na principima Zakona i Reda – na principima Pravde. Međutim, znamo da je Država samo nešto malo poretka oko Institucija, a da je sve okolo mafija. Baš kao što je Svjetlost jedno zračenje u nepreglednoj Tmini. Da li je toliki omjer Dobra u Zla – ili je pak Dobro jače. Mi to ne znamo, jer ne poznajemo prirodu tih kategorija, budući da su one položene u mehanizme ustroja Univerzuma – o kojem mi danas ništa ne znamo. Toliko je otvorenih pitanja pred nama.
Evo posljednjih stihova Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“, u kojima on iznosi svoje dileme:
.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
i sam šiljak s vrha žrtvovan u masi,
o vasiono!
Ja živim i umirem u svijema,
Jer bezimeno ustrajem u braći.
.
Tako Tin govori o Svijetu koji jezdi bez konca i kraja, na putanji koja se vječito ponavlja, i koja se nikada ne promašuje ni za milimetar, što je jedno čudo organizacije kretanja materije. Da se jedna tako glomazna planeta kreće milimetarski precizno oko jedne koncentirane energije kakvo je Sunce, za koje ničim nije vezana – a njeno se kretanje tako precizno ostvaruje. Samo poneki zemljotres nagovijesti da u tom kretanju ima nekih nepravilnosti, premda su one položene unutar same planete, a ne u prostoru kroz koji se ona kreće. Međutim, Tin sluti da je njegovo tkivo sazdano od Zvijezda za čijom egzistencijom čezne. On živi na tim kamenim cvjetovima čiji je žar ugasnuo. Život se neprimjetno pretvara u vrijeme, a vrijeme u čekanje bez kraja i konca…
.
MARKO RAGUŽ Sarajevo, 21. 02. 2024.