.

Čini se možda paradoksalnim, ali udjel mraka ponekad može povećati svjetlo, neograničenim prostorom uzdrmati opne manjega svjetla da ga otvori prema većem, središnjem svjetlu. No, vrijedi i obrnuto. Udio svjetla može povećati prostor mraka, otvoriti ga iz njegove posvemašnje drugosti prema svojevrsnoj duhovnoj vidljivosti koja čim se nastanjuje u riječima, već ih rastvara u svjetlosnije metonimije kao što je, primjerice, cvrkut. U relativnome svijetu, a apsolutni nismo ni iskusili, tama i svjetlo su relacionirani, međusobno si kadikad suzuju ili pak šire prostiranje.

Da bi ovakve tvrdnje uopće bile smislene, sve se to mora zbiti i događati kroz neko volens nolens diskurzivno mjesto, a to je ljudska svijest i to je jezik koji, međutim, svako diskurziviranje istodobno omogućuje, ali i dovodi u pitanje. Ta se svijest i taj jezik, dakle, imaju prilike postaviti između svjetla i tame, na neizvjesnoj točci u kojoj se jedno prerušuje u drugo posljedujući obiljem ili ništavilom. Na tome mjestu, koje zapravo nadrasta svako mjesto ili propada u posvemašnje ne-mjesto, događa se poezija Danijela Dragojevića i u njegovoj zbirci pjesama Žamor.

To mjesto, međutim, nije samo prostorno, ono je i vremensko i nevremenito, jezično i predjezično, duhovno i materijalno, subjektivno i objektivno, ono je u isto doba i sve i ništa, punija zbiljnost i nedohvatan prazan prostor, ogoljen od svega zamislivog. Upravo takva ontologija koja ide k stvarima, ali se i umori od njihove oblikotvornosti, koja ište središnje svjetlo ili «centralnu rupu», ali se od univerzalija i odmara u posve jednokratnim, autentičnim očitovanjima života, kao da je dubinski i spontano sadržana već u Dragojevićevoj olovci pa se zapravo i ne može pouzdano znati izvire li ta ontologija iz sama zamaha pisanja i njegove logike ili obrnuto. Tako pjesnik uspijeva čudesno balansirati između entropijski razmrvljena svijeta i totalizirajućih apstrakcija te se s jezikom zateći u točki u kojoj se ta dva nasuprotna pola paradoksalno dodiruju i zameću događaj novoga stvaranja.

Dragojevićevska «paralelna» geneza nije samo «papirnati» događaj, ona uistinu kovitla duhovnu slitinu svjesnoga i nesvjesnog, u vršnim trenucima uprisutnjujući «apsolutni trenutak», očitovanje života samoga koji je konkretniji od svake konkrecije nad kojom vlada entropija, i sveobuhvatniji od svake reduktivne apstrakcije: «A to znači da su počeci i svršeci zajedno, da su ukinuti prostor i vrijeme i da – rečenice nema. Zbog toga, kada to vrabac prenosi u pjev, ni pjeva nema, on samo sudjeluje u zajedničkom glasanju, živkanju. Ali nije to naprosto ništa, to nije malo. Umjesto toga što nije dobiveno, umjesto rečenice, pojavili su se u izobilju život i veselje … kada se sva živkanja saberu , kada se skupi bezrečenična radost pokreta i preleta, javlja se beko posebno oduševljenje kakvo poznajemo kada gledamo (slušamo) kako nered i zbrka prelaze u red, ne postajući nikad redom».

Kako se, dakle, kod Dragojevića sjedinjuju konkrecija i apstrakcija, svjesno i nesvjesno, tako se posve srođuju sadržaj i oblik, pače zamjenjuju mjesta pa formalni razvoj pjesme počesto autotematizacijom biva sam njezin sadržaj, a sadržaj se pak performativno ostvaruje i nadolazi tek razvijanjem samoga jezičnog i poetskog oblika. Uopće, većina pjesama u Žamoru visoko su samorefleksivne, i u pogledu izvedbe, i s obzirom na svoj jezik kao oblikovno, izražajno i spoznajno sredstvo, i u pogledu subjekta pisanja. Dragojević, naime, nekad gotovo uspijeva postići nemoguće, njegov jezik istodobno biva i agens i patiens pjesme, oblikovana i oblikujuća instanca, njegov pjesmovni subjekt zadobiva nadosobni pogled, uvlači se u vid kao takav, vid kojim je objektivitet predomugućio svaki zamišljiv pogled. Zato se lirski subjekt u Dragojevićevim tekstovima istodobno konstituira i dekonstituira, u jednome trenutku potvrđuje svoju moć nad tekstom i stvarnošću da bi umah dozvao jednu veću moć koja se može otkriti tek u nemoći subjekta, njegovom decentriranju koje jedino krči put «diktatorskoj mašti».

Uistinu, pjesmovna svijest kao da hotimice rascjepljuje samu sebe na nesvodivu prvotnost i drugotnost koje su, međutim, lice i naličje jedno drugoga: «Bih li ja, doslovno i preneseno, da sam u mogućnosti, trebao držati nekog luđaka, za dobro poezije i duše … Između sabranih djela i sabranog mraka teško da se može dvojiti. Ne samo da je On moj brat, on je i više od toga. On je moj drugi, ali i moje disanje. Dodirujem ga iznutra. U svojem koraku, snu, šutnji». A upravo korak kao pjesmovna procesualnost, san kao totalitet nesvjesnog i šutnja kao jedna od posve negativno određenih pa tako i najširih ontoloških kategorija omogućuju Dragojevićevoj pjesmi prekoračenje vlastitih sadržajno-oblikovnih rubova. Ona, osim vlastite lebdivosti, više nema nikakvih poetičkih obaveza ni obzira pa se u «lijepom izumu svih smjerova» zatječe u svijetu koji «nema uglova», ona može «otvoriti i zatvoriti oči», «poigrati se svijetlim i tamnim».

A spomenuto otvaranje i zatvaranje očiju, igranje svijetlim i tamnim doista se i događa u pjesmama u kojima se, u naizglednoj alogičnosti i iracionalnosti, osebujna logika podsvijesti gura naprijed u najdalja, imaginirana područja koja pak na čudesan i nerazjašnjiv način bivaju povratno vidovita, gotovo proročka, svakako dubinski relevantna za onu ljudsku egzistenciju i ontološku esenciju iz čijeg su se logocentričnoga reflektora baš i izmaknula:

.

.

Kako se kod Dragojevića sve stvarnosti zrcale unutar jedne poetske stvarnosti koja je istodobno jedinstvena, ali i duboko pluralna jer u sebi sadrži svu mnogolikost što ju je prethodno prizvala, postoje, kako rekosmo, korespondencije svih razina njegova pjesništva. Tako njegovi najčešći tematski motivi grada, stabla, hodanja, žamora, prostora, sna bivaju metonimije i same struktruralne i kompozicijske organizacije teksta, no i sami se ti motivi – povratno – literariziraju pa semantičko polje, primjerice, žamora ili sna kakvo nastaje u tekstu više nije niti može biti jednako izvantekstovnome žamoru ili snu. Stoga i sam pjesnički izraz i oblik postaju najunutarnjiji sadržaj Dragojevićeve poezije i obrnuto, a kako je sadržaj svake pjesme u biti drugačiji i neponovljiv tako su i formalna obilježja toga pjesništva vrlo raznolika. U njima, naime, više nema ništa isključivo formalnoga, a još manje mehaničkog, pa se u cijeloj knjizi Žamor redaju tekstovi koji se u unikatnim unutarnjim logikama svojega zamaha vrlo različito strukturiraju – od stihovane pjesme od samo dva stiha («Tko je bio gol, sada ga nema») sve do oduljih također stihovanih pjesama, od konciznih pjesama u prozi od svega dvije-tri rečenice do hibridnih čak i do desetostraničnih oblika s elementima eseja, meditacije, pjesme u prozi, crtice, fragmentarnih arabeski.

Dragojević time zapravo prekoračuje i sam pojam poezije kao nečega što bi se u svome ontološkome statusu na neki način ipak razlikovalo od života kao takvog. Samo pak očitovanje života, i to u najintenzivnijem i najautentičnijem obliku, pjesnik imenuje riječju događaj. Događaj se ne može racionalizirati pa čak niti urječiti, on naprosto jest kao svojevrstan actus purus. Stoga i poezija istinski jest samo u onoj mjeri u kojoj sudjeluje u događaju života, u kojoj i sama postaje događaj, i to događaj dogođen u jeziku i iz jezika. Dakako da fleksibilni, bježni, neponovljivi događaj života u najvećoj mjeri može «uloviti» pjesništvo koje će, kao Dragojevićevo, u svojim «zamjeničnim igrama» zamijeniti sve sa svim, koje će ispremjestiti i sve razine teksta i poezije kako bi bilo dovoljno elastično da se u njemu takav događaj uistinu dogodi. Iako je i to vrlo često tek asimptotski napor, jer je očitovanje neke krajnje punine ipak nemoguće u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti, koja je već po definiciji ograničena, svakako da su u suvremenoj hrvatskoj poeziji u spomenuti događaj života i poezije pjesme Danijela Dragojevića bile i još su najuraštenije.

.

.

Stojim usred riječi kao da je to negdje

i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome

neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo

neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za

nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,

svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom

koju je stvorio, slijedim li put njegovog

kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!

A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički

vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,

duga rečenica za one koji umiru.

Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,

veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,

zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.

Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.

Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?

Nestalo je mjesto. Izgorilo.