Dođe mi katkad da uživam u svojoj mračnoj strani, pa na stražnja vrata uđem u ugodno popunjen tramvaj, namjestim antipatičnu facu i smrknuto i samouvjereno uputim se prema vozaču. U tom mojem kratkom pohodu do sljedeće stanice zabavlja me gledati kako se neki putnici počnu hvatati za džepove, glumiti da traže nešto u torbi, naguravati se oko automata za karte, neki misle da su domišljati i da mi uspješno izmiču, dok neki kao da jedva čekaju da mi pokažu kako su dobri, bolji od svih drugih u tom tramvaju, jer imaju uredno poništene karte i godišnje iskaznice. Baš oni mi se čine najviše razočarani kada shvate da zapravo nisam nikakav kontrolor i da ću kod vozača samo kupiti kartu koju ću odmah kukavički poništiti, jer godine riskiranja u tramvaju su ipak iza mene. Time ujedno i završava moj tramvajski nalet zluradosti. Ljubaznim pogledom isprike upućenim svima prisutnima uz jedva primjetan smješak, znajući da će mi oprostiti spokojno nastavljam svoj put jer, jednostavno, volim da me vole.