Nedostaje dan do dvogodišnjice početka invazije Rusije na Ukrajinu.

Ta invazija je na mene, osobu koja se s ratom prvi put suočila u dobi od 19 godina, utjecala na način da sam se sklupčavala u krevetu, i više nisam imala snage podići glavu. Sve ono što nisam znala u ovom našem “domaćem” ratu znala sam, za neznanje je bilo debelo kasno. Znala sam da rat nije “nesporazum” koji se može lijepo, i razgovorom “izgladiti”, premda je mnogo ljudi koji to, na vlastitu sreću, i dan danas misle. Znala sam da onaj koji krene ubijati, taj je predisponiran da zlostavlja i ubija, nakon “našeg” rata o tome sam vodila duge, ponekad i cjelonoćne razgovore, nekad s prijateljima koji bi mi po ratnoj logici trebali biti “neprijatelji”, drugi put s neprijateljima koji su se držali kao prijatelji. Ja sam vjerovala, i vjerujem i dalje, u neku vrstu genetske, fiziološke zadanosti vrhunskog Zla. Onkraj onog Zla koje smatramo banalnim, onkraj ljudske inertnosti, i beskičmenjaštva, točnije na hijerarhijskom vrhu tog stoga moralnog jada, uvijek sjedi monstrum. Monstrum zavodi, ucjenjuje, uništava i ubija, monstrumu je puls identičan dok nekoga kolje ili dok reže luk za zapršku, monstrum ima pristalice, on tlači, zlostavlja i poništava. “Banalno zli” žele kopirati nadmoć, neviđenu superiornost monstruma, oni se samo adaptiraju, a adaptaciju i mimikriju ljudska je vrsta usavršila u mjeri da je uvrštava u definiciju inteligencije, oni se dakle, kao izvršitelji, adaptiraju kako bi preživjeli, pa još i prosperirali, u svijetu monstruma.

Vladimir Putin, koji ovih dana upravo trguje s tijelom, ili da budemo vulgarno točni, s lešem svojeg političkog neprijatelja Navaljnog, monstrum je pred kojim je zapadna civilizacija, trula kakva jest, u ovom trenutku nemoćna. Nemoćna kao što je po prilici nemoćna hrvatska, ili bilo koja balkanska policija, prema mužu koji je naumio ubiti vlastitu ženu, a potom počiniti suicid. Trula je jer ne razumije da Zlo u svojoj srži nije “banalno”, ono to nije uopće, Zlo je, ako se dozvoli i posve raspusti, strahovito složeno, ima bezbroj psihijatrijskih poremećaja, i sve komponente opasnih luđaka.

Kad čovjek krene masovno ubijati, bilo zbog “statusa jezika”, “kulturne autonomije”, ili iz bilo kojeg sličnog razloga, jedino što je važno zapamtiti je da je taj čovjek spreman i sposoban ubijati, i sakatiti. Svi njegovi “razlozi”, i potencijalna “objašnjenja”, ne mogu proizvesti nikakvu razliku prema činjenici da je sposoban narediti smrt, i to masovnu smrt.

Je li masovni ubojica “uvrijeđen”, i kako se s njim “razgovara”? Pa naravno, razgovara se isključivo jezikom smrti, njegovom smrću samom.

Kad sam digla glavu ispod onog popluna, a vjerujem da mi se jest aktivirala neka vrsta PTSP-a: “svoj” sam rat izgurala kao automat, brinući se za ocjene na fakultetu i zatvarajući oči kad na televiziji moje selo gori, onda mi je postalo silno važno upoznati ljude koji bježe iz Ukrajine.

Zašto iz Ukrajine, a ne iz Sirije, Konga, ili Afganistana? Pa valjda zbog toga što mi te zemlje nisu preko plota, niti poznajem njihove elementarne prilike. Valjda zbog sebičnosti, iz istog razloga što pomažem isključivo lokalna društva za zaštitu životinja, a računam da će se malo dalje pobrinuti netko drugi. Ja ne putujem osobito često. Valjda zbog toga što mi treba da vidim monstruma, da imam punu svijest o tome tko je i kako izgleda, da bi mi bilo jasno da će nam monstrum doći glave: u prvom redu, svi oni novci koje će zemlje Europske Unije uložiti u naoružanje, novac koji služi za zaštitu od Putina, bit će oduzet znanosti, obrazovanju i umjetnosti. A to nije nikakva garancija da Putin neće pobijediti, osim što u startu pobjeđuje kada se snižavaju civilizacijski minimumi: to je čovjek koji upravo trguje s mrtvim tijelom, i majci diktira da je pokojnika moguće dobiti isključivo ako nema pogreb. Ukrajinci bore se očajnički, bore se kao zvijeri. I postat će zvijeri, rat je, to je njegova najodvratnija osobina, nalik na kugu, rat uništava ne samo ono oko ljudi, nego i u njima; nijedno društvo, nijedna zemlja, neće se “unaprijediti” od ratovanja nego upravo obratno. Potrošit će desetljeća na svladavanje mržnje, na konzervativne ispade, na isključivost, destrukciju, i pokušaje da se izmire sami sa sobom, sa svojom tragedijom i poniženjem.

Ja više nemam Facebook prijatelja koji se vesele kad u Ukrajini gori, jer su vjerski, ili boga pitaj kako, solidarni s Rusijom. Ne samo da ih nemam, nego te ljude izrazito pamtim, i mogu ih samo s krajnjim socijalnim naporom pozdraviti na cesti. To sam, kako bi se reklo u Facebook žargonu, “odfrendala”, a negdje oko ovog datuma bilo je uistinu strašno. Bilo ih je, iz domene beznačajnog i banalnog zla, koji su doslovno likovali jer je kod susjeda vatra. Kad se netko veseli tome da gori, možete biti sigurni da će ga radovati i kad gori vaša kuća.

Ukrajina ratuje pune dvije godine, i njezin je rat pitanje opstanka Europe, tog starog kontinenenta koji je, unatoč svojoj diskutabilnoj prošlosti, pokušao imati određena pravila igre. A tih je pravila sada sve manje.

U ovom trenutku, izgleda kao da Ukrajina gubi rat. Bez obzira na to što je Ukrajina posve nalik na druge tranzicijske zemlje, što je korumpirana i u ovom času slabo trpi moju omiljenu rusku literaturu iz koje toliko toga znam, s Ukrajinom se stvar neće završiti. Ne znamo hoće li uslijediti Estonija, ili Poljska.

I ne, zlo nije fundamentalno “banalno”. “Banalno” je nešto difuzno, što je vrijedilo u određenom trenutku, i u određenom režimu. Mi taj izraz, “banalno zlo” sada primjenjujemo na sve živo. A pred nama stoji čovjek koji vlada nuklearnim oružjem, nalaže da se ljude privodi u gulage i truje ih nervnim plinom. Nema tu “banalnog”, mi upravo imamo posla s apsolutnim Zlom. Čovjek ima i ime, i prezime. I to je nešto što je nužno razumjeti, u tako stravičnim okolnostima dobro ne prevaguje “po sebi”. Mi moramo znati, kada izginu Ukrajinci, onda smo, među ostalima, i mi na redu.

Na fotografiji je gulubica mira, mali ručno izrađen predmet od filca, poklon iz Kijeva. Nisam znala gdje da je je sklonim da se ne zamaže, i da je ne unište mačke, pa je držim u ladici radnog stola.