U predgovoru knjizi Hesse obznanjuje ono što čini temelj i srž njegovih tekstova: “Ja se razilazim s političkim misliocima svih trendova. (…) Ja sam individualist.” S te pozicije objašnjava: “U svakom od ovih eseja nastojim uputiti čitatelja ne u svjetsko kazalište s pripadnim mu političkim problemima, nego u njegovo najdublje biće, pred sud njegove vlastite savjesti.” Već tim riječima otvara pitanje rata kao pitanje svijesti i savjesti svih nas.

Razmatrajući što uopće znači rat, a što mir, ponajprije se osvrće na uvriježenu predodžbu o ratu: “Nesumnjivo su u pravu oni koji rat nazivaju iskonskim i prirodnim stanjem. U onoj mjeri u kojoj je čovjek životinja, on živi od borbe, živi na račun drugih, kojih se boji i koje mrzi. Život je onda rat.” ALI: “Čovjek (…) nije životinja; on nije unaprijed određen, konačni entitet, nije jednom zauvijek dovršeno biće, nego u-bivanje-prispijevajuće biće”. Rat, zapravo, pokazuje da je “današnje čovječanstvo još uvijek daleko bliže gorili nego čovjeku. Mi još nismo ljudi, mi smo na putu prema čovječanstvu.” A mir je “nešto što ne poznajemo; možemo ga samo naslutiti i tragati za njim; “mir je ideal” – postignuće humanizacije animalnoga u čovjeku, ostvarivanje čovječnosti.

Kada tvrdi da “šest mjeseci ili čak jedan mjesec rata košta više nego što vrijedi išta što on može postići”, Hesse ne misli na uobičajenu brojčano iskazanu “ljudsku i materijalnu štetu”, nego na pravu stvarnost rata – nasilno prekinute živote nečije djece, roditelja, prijatelja, nečije razorene domove, usmrćene ljubavi, ideje i stremljenja, jauke gladnih, bolesnih i očajnih – i, konačno, na gubljenje ljudskosti, nazadovanje čovječanstva na njegovu putu od životinjskog prema ljudskom.

O razlozima koji pokreću i održavaju rat, kaže: “Samo zanemariva manjina ljudi istinski želi da se rat nastavi (…), samo su malobrojni morbidni fanatici ili beskrupulozni kriminalci za ovaj rat, a ipak – neshvatljivo, čini se – on traje i traje…” Zašto? Odgovornost snose oni koji “traže profit na račun drugih”, vođeni interesom “da osvoje, da dobiju više prostora na zemlji, da steknu više hrane za svoje stomake”, i političari – jer “svaki političar na svijetu svesrdno je za obrat, razum i polaganje oružja – ali samo u neprijateljskom taboru, ne u svom!”.

Međutim: “Ne možemo sjediti prekriženih ruku i svaljivati krivnju na njih. Krivnja je na inertnosti i kukavičluku svakoga od nas, našoj tvrdoglavosti i nesklonosti razmišljanju.” Jer mi “negdje u svojim tajnim srcima odobravamo ili toleriramo rat”; “prihvaćamo stvari kakve dolaze, radujemo se pobjedama, žalimo zbog gubitaka u našem taboru, prešutno prihvaćamo rat kao instrument politike”!

Zato trebamo prestati tražiti krivnju u drugima i umjesto toga se zapitati: “‘A što je sa mnom? Koliki je moj udio u krivnji?'”

Hesse odmah predviđa uobičajenu reakciju ‘malog čovjeka’: “mi nemamo moć!”, za razliku od državnika i ministara. Na tu “lakomislenu reakciju” odgovara premještanjem moći iz sfere politike, državnih institucija i organizacija, u samog pojedinca, u njegovu “samovolju” (njem. “Eigensinn”, engl. “self-will”). A “samovolja” za njega nije puka svojeglavost, tvrdoglavost, isključivost ili kapricioznost, nego sposobnost – koju potencijalno ima svaki čovjek – za samostalno mišljenje i odlučivanje i, još važnije, za dosljedno pridržavanje vlastitih ideja i principa.

U tom kontekstu junacima ne smatra one koji su poginuli u ratu slušajući svoje političare i generale, već one koji slušaju “zakon života i rasta”, koji na osnovi znanja – ne samo akademskog nego “životnog”, “znanja o živoj supstanci u svakome od nas” – stvaraju vlastito mišljenje i od njega ne odustaju, “spremniji su izgubiti svoje živote nego svoju ljudskost”. Stoga iskazuje poštovanje svom prijatelju, francuskom piscu Rollandu, “kojemu savjest nije dopustila da šuti ili sudjeluje u prevladavajućim orgijama mržnje i morbidnog nacionalizma”. S druge strane, oštro kritizira svoje kolege koji su “vjerovali u nadnacionalni ideal čovječanstva sve dok se nikakva gruba stvarnost nije sukobila s tim idealom”. A onda su – zbog vlastite “mentalne lijenosti” – “odlučili prenijeti rat u carstvo duha” i pridružiti se manifestacijama nacionalizma, “od bojkota ‘neprijateljske’ umjetnosti do blaćenja čitavih naroda”.

U tadašnjoj Njemačkoj Hesse je dobio etikete “izdajica” i “zmija” zbog kritike militarizma, nacionalizma i domoljublja, jedne od “najhvaljenijih vrlina”. Domoljublje smatra upitnim jer se “istinski cijeni kao vrlina samo u ratno vrijeme”, prožeto je mržnjom i ubijanjem, a pronose ga mase koje slijepo slušaju ono što im diktiraju njihovi politički i crkveni vođe – ovi prvi pretvarajući interese čovječanstva u interese vlastitog koristoljublja, a potonji brkajući “čovječanstvo s vlastima koje ih plaćaju”, predstavljajući Boga “krvožednijim i okrutnijim od bilo kojeg idola”, “propovijedajući mržnju” umjesto “mudrosti i bratske ljubavi” i stvarajući predodžbu “da su rat i kršćanstvo savršeno kompatibilni, da čovjek može biti najbolji kršćanin, a ipak pucati i probadati do savršenstva”.

“Ne ubij!” je za Hessea “temelj svakog napretka, svakog ljudskog razvoja”; sposobnost čovjeka da se ponaša u skladu s tim imperativom povlači crtu između njega i životinje. A tu vjersku zapovijed interpretira ovako: “‘Ne ubij!’ ne znači: nemoj nauditi drugom čovjeku! To znači: ne lišavaj sebe drugog čovjeka, nemoj nauditi sebi!”. Jer, “odnosi između mene i svijeta, između mene i ‘drugih’, suština su mojeg života.” Dakle, taj imperativ ne povezuje s voljom nadnaravnog, božanskog bića, nego sa suštinom čovjeka kao društvenog bića. Pa je ubojstvo drugoga ujedno samo-destrukcija.

Mi se, međutim, stalno oglušujemo na taj imperativ, i to na razne načine: “Mi tako puno ubijamo! Ne samo u našim glupim bitkama, glupim uličnim borbama naše revolucije, našim glupim pogubljenjima – ne, mi ubijamo na svakom koraku. Ubijamo kada nam okolnosti nametnu da darovite mlade ljude tjeramo u zanimanja za koja nisu prikladni. Ubijamo kada zatvaramo oči pred siromaštvom, nesrećom ili sramotom. Ubijamo kada, jer je tako lakše, podržavamo ili se čak pretvaramo da odobravamo atrofirane društvene, političke, obrazovne i vjerske institucije, umjesto da se protiv njih odlučno borimo.” Ukratko, “svako nepoštivanje ljudskog života, svaka okrutnost i ravnodušnost, jednaki su ubijanju. I nije da samo sadašnje stvari mogu biti ubijene, nego i stvari budućnosti.”

O budućnosti Hesse govori u distopijskim pričama u knjizi opisujući svijet u kojemu se pod terorom rata gube individualne slobode, nestaju “razlike između zaraćenih i neutralnih zemalja”, a nacionalne granice “postaju prilično iluzorne” zbog modernog oružja koje “svoje bombe automatski baca na civilno stanovništvo”, čime je “karakter rata konačno dobio jasno lice”. Za njega je to 1917. bila znanstvena fantastika, za nas današnje to je stvarnost.

U toj stvarnosti, primjerice, nakon napada na američke nebodere 2001. nestala je jasna granica između ratnog fronta i pozadine – front je potencijalno cijeli svijet, a aktivni sudionik takvog rata je civilno stanovništvo, bilo gdje i bilo kada. S borbom Amerike i zapadnog svijeta koji ju podržava protiv terorizma sužene su građanske slobode i prava; “slobodan” čovjek izložen je dvostrukom teroru – onom od vlastite “demokratske” države, kroz cenzure, prisluškivanja, neosnovana hapšenja itd., radi “očuvanja nacionalne sigurnosti”, i onom od potencijalno svugdje prisutnih terorističkih aktera. Američka “vojna intervencija” u Iraku 2003. pokazala je pak da se rat može pokrenuti na temelju očite laži, bez ozbiljnih reakcija svjetske javnosti i bez sankcija. Štoviše, to ostaje kao “lekcija” drugim “neposlušnim” zemljama i korisna ratna taktika kojom se na temelju puke tvrdnje o skrivenom oružju ili pripadnicima neprijatelja razara stambene zgrade, bolnice itd., i ubija stotine, tisuće civila kao “usputne” žrtve.

Danas rat sve više “dobiva jasno lice” – pokazujući što u biti jest: legalno masovno ubijanje – posebno zbog jedne poražavajuće činjenice: u ratnim sukobima 21. stoljeća 90 posto žrtava su civili! Ne samo kao “kolateralne žrtve”, nego i rezultat izravnih napada na civilno stanovništvo kao oruđe rata. Ispod tih statističkih brojki u stvarnosti, kojoj posvećujemo malo ozbiljnog razmišljanja, leže tijela ljudi ubijenih u svojim domovima, bolnicama, školama, na tržnicama, poljima, cestama, dok traže hranu, grle svoju djecu – jedan tren živu, drugi tren mrtvu.

Ono što se nije promijenilo su govori političara, koji izjavljuju isto što i Hesseovi ministri: “‘mi’ ni za čim tako gorljivo ne žudimo kao za mirom”, ali “‘vrijeme za pregovore’ još nije nadohvat ruke i zato za sada nema alternative nego nastaviti hrabro voditi rat.” I dok predsjednici i ministri zaraćenih strana i partnerskih i susjednih im država kalkuliraju što je u interesu “malobrojnih profitera”, narodi to kalkuliranje plaćaju svojim životima. Pa sve istinitijom bude Santayanina izreka: “Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.”

A što svi mi činimo u vezi ratova koji danas svakodnevno odnose stotine života u Ukrajini i Palestini? Mi razglabamo o “novostima s ratišta”, navijamo “za” i “protiv” – i prihvaćamo uvjeravanja naših političara da je rat nužan “instrument politike”. Ne razmišljamo o tome da kada na izraelski genocid nad Palestincima svjetska javnost ne reagira, to ne znači samo da je potpuno zakazalo međunarodno ratno pravo koje bi trebalo osiguravati poštivanje “određenog minimuma ljudskosti” u ratu, nego da ljudsko društvo, svi mi zajedno tonemo u sve veću i očevidniju neljudskost.

Kada se zbog rusko-ukrajinskog rata sve više europskih država naoružava i sve manje ih zadržava neutralan status – u duhu ostarjele, ali neprevaziđene rimske izreke: “Ako želite mir, pripremite se za rat” – ne pitamo se: Zašto? Za koje, čije interese? Narodne, općeljudske, ili interese države koja cijeli svijet pretvara u svoju smočnicu, tržnicu i riznicu, ili pak onih država koje priželjkuju novi globalni poredak s njihovim zastavicama na pročelju, a i u svima njima samo za interese “malobrojnih profitera”? Čak i u zemlji na rubu siromaštva odlučni smo izdvajati silne novce kako bismo uveli obavezni vojni rok, predstavljajući to kao neophodno “u okolnostima sigurnosnih ugroza diljem svijeta” i kao “discipliniranje mladića i djevojaka koji će steći određena znanja”. Što znači “discipliniranje”? – Skretanje s njihova vlastita puta u život i tjeranje u rat, da ubijaju i/li budu ubijeni. Koja će to “znanja” steći obukom? – Kako ubiti drugo ljudsko biće. Ali mi se ne zamaramo razmišljanjima o tome. Štoviše, spremni smo podržati žrtvovanje svoje djece nezasitnom bogu rata predmnijevajući da će tako “očvrsnuti”, dokazati svoje (i naše) domoljublje, svoju hrabrost i junaštvo. Istina, ne i čovjekoljublje, ali to danas nije “in”.

Jednako tako ne pomišljamo da je sva ta histerična strka europskih država oko naoružanja – povećana izdvajanja u vojne svrhe (nauštrb stvarnih potreba društva), ubrzano kupovanje oružja (naravno, od Amerike) i povećavanje broj vojnika – zapravo apsurdna. Jer u perspektivi mogućeg nuklearnog rata sve je to samo dobivanje na vremenu i odgađanje konačnog (samo)uništenja majmunolikog čovjeka na planeti.

“Ako smo ozbiljni, mi možemo zaustaviti rat”, kaže Hesse. I pita se: “Zašto su ljudi još uvijek opsjednuti lažnim idealizmom službenih prodavača fraza? Kaže se da svaka nacija ima vladare kakve želi i zaslužuje. Mi Europljani svakako imamo najkrvavijeg i najokrutnijeg od svih vladara: rat. Je li to ono što želimo i zaslužujemo?” Zašto zaboravljamo da je “naša dužnost, jedina sveta dužnost svakog čovjeka dobre volje na zemlji, da se ne zaogrnemo ravnodušnošću i pustimo da stvari idu svojim tokom, nego da damo sve od sebe kako bismo spriječili ovu konačnu katastrofu”?