Jedan od najprimamljivijih mirisa na svijetu je miris palačinki koje peče netko u susjedstvu. Ušulja se kroz poluotvoreni prozor tamo negdje u kasno poslijepodne, i poškaklja me po nosu. O, kako fino miriše, pomislim, ali nastojim ne obraćati pažnju, pa nastavljam s onim što trenutno radim, i što nikako ne mogu prekinuti. Ali, gotovo je, što se više pokušavam usredotočiti, miris me sve više dekoncentrira. I dalje ga hrabro ignoriram, ali na kraju uvijek, nekad prije a nekad kasnije, stojim u kuhinji i mutim jaja, brašno i mlijeko veseleći se što ću se za desetak minuta osladiti omiljenom poslasticom.

Najbolje kod palačinki je to što se mogu pripraviti brzo, bez najave i bez povoda, bilo kad, pa čak i u jedanaest sati uvečer, ako se kome od ukućana otvorio tek na nešto slatko. Ne morate kupovati posebne namirnice, sve što je potrebno, naći ćete na polici ostave i u hladnjaku. Palačinke bi možda najbolje opisao pridjev “obično”, jer one su poslastica koja nikad ne zaluta na blagdanski stol, pošto onako skromne i jednostavne nemaju što tražiti u društvu torti, princez krafni, kremšnita i sličnih oblizeka. Paradoks je u tome što ćete se tih finih kolača već nakon kratkog vremena zasititi, dok ćete vruće palačinke uvijek s guštom pojesti. One su neuništive i vječne, nikad ne izlaze iz mode, i tu su uvijek, dostupne svakom poput brzinske utjehe. Već četvrti dan poslije blagdana, nakon svih onih finih pečenki, sarmi i francuskih salata čovjek dođe do toga da svim srcem poželi tanjur graha s kobasicom, a za desert, običnu palačinku s pekmezom.

One stavljaju znak jednakosti među društvene slojeve; na stolu direktora banke, i žene koja u istoj toj banci čisti podove i zahode, palačinke su palačinke i nema baš nikakve razlike. Za pripremu nije potrebno osobito umijeće, može ih ispeći i desetogodišnje dijete, a osobno poznajem neke kojima su upravo one bile prvi pokušaj na kulinarskom polju. Danas postoje posebne tave, plitke i s teflonskim dnom, namijenjene isključivo pečenju palačinki, no osobnim iskustvom potvrđujem da dvije takve stoje neupotrjebljene u ormaru, dok palačinke pečem u staroj tavi u kojoj pečem jaja i poham kruh.

Kad je Baba Milka bila dobre volje, a to nije bilo često, nakon mog ustrajnog i upornog nagovaranja, znala je ispeći “dizane” palačinke koje su govorile sedam jezika, a osmi su natucale. Tijesto, konzistencijom gušće nego što je ono za obične palačinke, izradila bi od jaja, glatkog brašna, mlakog mlijeka, malo soli, šećera i polovice svježeg kvasca, i ostavila zdjelu sat vremena na toplom, da kvasac odradi svoje. Bilo je teško dočekati da se to dogodi, no zaboravljeno je istog trenutka kad je na vrućoj tavi na masti zacvrčala prva palačinka, nešto deblja od obične, spužvasta i divno hrskava. Nisam oklijevala nego sam je onako vrelu, s tave, premazala pekmezom od šljiva i smazala u pet zalogaja.

Obične palačinke uspijevaju gotovo uvijek, ali se je dobro pridržavati redoslijeda kojim dodajete sastojke. Jaja izlupajte i izmiješajte s velikom žlicom šećera, žlicom ulja, prstohvatom soli. Zatim naizmjence dodajte malo mlijeka, malo brašna, pa opet mlijeko i brašno dok ne potrošite sve sastojke, a sastojci su, uz dva jaja, 300 grama glatkog brašna i 6 decilitara mlijeka. Nakon što se sve lijepo povezalo, uzmite tavu i grabilicu i pecite, pri čemu možete upotrijebiti ulje, maslac ili svinjsku mast. Prva palačinka često se zalijepi za dno tave, no čak i kad se to ne dogodi, onaj tko peče treba je odmah pojesti, jer bez toga se ne može nastaviti.

Mislim da na cijeloj zemaljskoj kugli ne postoji zemlja u kojoj su palačinke nepoznate, iako se recepture ponešto razlikuju. U Americi su to pancake, debele i pjenaste od kvasca ili praška za pecivo, prelivene sirupom od šećernog javora. U Velikoj Britaniji palačinke imaju svoj dan, a to je dan prije Čiste srijede i početka Korizme, a obično ih prelijevaju limunovim sokom i šećerom. Francuska je poznata po tradicionalnom receptu crepes Suzzete; palačinkama u umaku od karameliziranog šećera, maslaca, narančinog soka i likera Grand Marnier. Tu su još ruski blini, kineski bao bing, skandinavski plättar, njemačke i asutrijske Pfannkuchen i Palatschinken, zapravo ih je nemoguće sve nabrojiti.

Uz uobičajene slatke, popularne su i slane kombinacije sa špinatom, šunkom, piletinom ili gljivama. Povremeno pripremim neku od njih, pa zapečem s bešamelom i sirom, ili ih paniram pa poham i poslužim uz tartar sos i zdjelu miješane salate. Ipak, moram reći da za tu priču u našoj kući nema većeg zanimanja. Kao ni za varijante s orasima, bademima, nutelom, sladoledom, šlagom i voćem. Volimo palačinke sa sirom, što je aromatična jesensko zimska varijanta prelivena vrhnjem, obilato posuta cimetom, zapečena u pećnici. Neodoljiv je taj fini mliječni okus u kombinaciji s limunovom koricom, vanili šećerom i puno grožđica. Ali, čak i to čudo aroma i kremoznosti gubi u nadmetanju s klasičnom, jednostavnom austrougarskom palačinkom premazanom marmeladom od marelice.

Ona je kod nas na pijedestalu kraljice, može joj se približiti eventualno zljevanka, i ništa drugo. U posljednje vrijeme nemam strpljenja, čim prva palačinka klizne u tanjur, pospem je kristal šećerom, zamotam i jedem vrelu stojeći iznad tave u kojoj se peče sljedeća, kojoj presudim na jednak način. Opečem jezik, ali nije me briga, volim kad mi pod zubima škripi šećer. Ni jedna koju pojedem kasnije, kad sjednem za stol, ne ide mi u slast kao ove koje sam smazala stojeći. Na stranu vilica i žlica kojom se skupljaju fini umaci, palačinkama ne treba ceremonija, one se najljepše jedu prstima. U cijeloj priči nema nikakvih nejasnoća ni tajni, uostalom, ispričala sam vam ono što i sami znate. Samo jedno pitanje ostaje otvoreno i na njega nikako ne mogu naći odgovor, a nekako sumnjam da ga itko zna. Zašto palačinke iz vlastite tave nikad ne mirišu tako divno i zamamno i neodoljivo kao one iz tuđe?

E.G. SLATKO KISELO