Kako se može braniti ljudska, rodna, manjinska prava i istodobno mobingirati suradnice u jednom mediju, do mjere da im se na koncu otkaže suradnja? Iako su upravo te djevojke znale o tom mediju puno više od nasilnog šefa koji pak o istom pojma nema, ali je zato vjerni poltron onome iznad sebe, pa time sebi i osigurava željenu moć. Čime se protiv takve patologije mogu boriti spomenute žene? Unutar institucije u kojoj su ponižavane pa potom i otpuštene ta je bitka uzaludna, jer tu vlada ozbiljna muška omerta, makar pravu funkciju te ustanove dokida upravo rodno prezirni odnos nadređenog prema suradnicama. Mogu li one na sudu izboriti pravo na uvažavajući rad i kaznu za nasilnika? E, to su već fantazmi, budući da je Hrvatska pravna država u mjeri ogorčenja pristojnih građana zbog friške odluke svemoćnog šefa vlade da za prvu ličnost pravosuđa – glavnog državnog odvjetnika – odabere čovjeka čiji integritet određuju veze s mafijašima i utamničenim ministrima ove vlade.

Istog premijera koji će se, već na rubu pameti, obratiti novinarki na konferenciji za medije posprdnim riječima: „Danas niste tako egzaltirani!“, no ova mu neće uzvratiti na primjer: „A vi ste danas puno bezobrazniji nego jučer“, ali to je već priča o novinarstvu i o eskalaciji ponižavajućeg odnosa mahnitog premijera prema medijima ili opoziciji, dakle prema tolikim „neprijateljima“ njegove uzorne vlade.

Uglavnom, tražiti pravdu u takvoj, pravosudno posrnuloj, državi, i još biti žena, majka, znači mukotrpno i uzaludno gubljenje zdravlja, novca, vremena, sve u očekivanju konačne presude, u pravilu u korist muškarca, bilo šefa koji mobingira suradnice, bilo oca koji majci – zbog bolesne mržnje – oduzima dijete.

A mi smo naivno vjerovale da je feminizam dovršena priča, da patrijarhat više ne stanuje ovdje, da žena ima pravo makar upozoriti na maltretiranje, zlostavljanje… i grdno se prevarile. Ja se pak sjećam kada mi se, kao glavnoj urednice Feral Tribunea, javila žena i požalila kako je uznemirava jedan zaposlenik redakcije. Nisam oklijevala, pozvala sam dotičnoga i rekla mu da prestane ili može otići iz Ferala. Naravno da je prestao, a ona odahnula, pošteđena muke da se obraća takozvanoj pravnoj državi. Danas, u duboko patrijarhalnoj, konzervativnoj državi žene se mlati, vrijeđa, oduzima im se djecu, i na koncu ubija, ako ne fizički – što je zabrinjavajuće često – onda psihički i materijalno, a što većina proživljava u strogoj anonimnosti, unaprijed osuđena na gubitak bilo radnih, bilo majčinskih prava pred svim tim centrima za socijalni rad i potom sudovima.

I dogodi se onda da neka osoba, i mimo svoje volje, postane simbol, glas otpora sebi sličnih unesrećenih žena i majki koje nisu progovorile o nesreći, odmazdi sistema koji se rado i okrutno poigrava upravo sa ženama. Njihov je glas opet postala pjevačica Severina Vučković, vrijedna, odvažna, regionalno popularna žena. I majka. Koja već deset godina pred hrvatskim pravosuđem vodi iscrpljujuću bitku za pravo da bude majka. S druge strane stoji On, otac koji od trenutka kad je postao bivši suprug svu svoju energiju utapa u mržnji prema majci zajedničkog djeteta, deset godina tražeći i u beskrajnim procesima često dobivajući skrbništvo nad sinom koji danas ima 12 godina. Gospodin je moćan biznismen, utjecajan u poslovnim i pravosudnim krugovima Hrvatske, pa je tako nedavno Vrhovni sud opet naložio da se Severini oduzme dijete i vrati ocu – tobože zbog neke proceduralne greške – a koji je uz to sigurno i bolji roditelj, ne skače po pozornici, nije popularan, nije predmet muškog slinjenja, rado ulaže pare u Hrvatskoj, kotira u srpskoj manjini, dobar je i sa srpskim patrijarhom Porfirijem koji mu je, mimo majčina znanja, svojedobno i krstio sina.

U međuvremenu Županijski je sud u Splitu poništio odluku Vrhovnog suda, ali to nipošto ne znači da je toj bezumnoj pravosudnoj farsi došao kraj. Jer, ludilo toga Popovića, mržnja prema majci malodobnog djeteta i psihičko uništavanje sina, sažima se u stravičnoj kolekciji njegovih tužbi, njih čak 80, podignutih protiv Severine, ali i njoj bliskih ljudi. Kaznene i prekršajne prijave, ovršni postupci nad djetetom, prijave centrima za socijalni rad, disciplinski postupci protiv Severininih odvjetnika, tužbe protiv njene nećakinje koja s njom živi, a „nije podobna“ da odgaja „njegovog“ sina. I mada uhvaćen u poslu podmićivanja jednog sudskog vještaka, pisao je predsjedniku države i premijeru, tužio Severinu u 17 kaznenih i 34 parnična postupka, desetak ju je puta prijavljivao za obiteljsko nasilje, itd., itd.

Tako Severina život između koncerata provodi na sudovima, nju se ispituje, vještači, u policiji, kod psihologa, socijalni joj radnici obilaze stan… I već čitavo desetljeće traje pakao u kojem živi ta drčna žena, lajava Splićanka koja ne ostaje dužna, nije pokorna ženica, nego se svađa, bori za dijete kao lavica, javno optužuje, upozorava. I na moju će poruku zbog novog oduzimanja djeteta: „Drži se mala moja!“ duhovito odgovoriti: „Oću, časna pionirska, sućidarska!“ A taj Sućidar kvart je u Splitu u kojemu je odrasla kao moja susjeda, koji je imao nadimak siromašna četvrt, prepuna ulične droge, ali ona je umjesto ulice još kao dijete izabrala ples i pjevanje i potom postala uspješna mlada žena. Čiju dugotrajnu bol zbog otimanja sina, a zahvaljujući koruptivnoj trulosti institucija ove države, razumiju tolike žene koje anonimno i nemoćno žive isti pakao.

Mladina