Željko Komšić je svojevremeno napravio golem grijeh nazvavši Zlatka Lagumdžiju „ego-manijakom“. Ovoj našoj dvojici hrvatskih vitezova taj naziv puno bolje pristaje. Preko medija se gospoda uskukala kako ih zločesti Bošnjaci kobajagi „preglasavaju“. Tri decenije se pričaju priče o ugroženosti hrvatskog naroda dok oni osobno žive ko „bubreg u loju“. U međusobnoj borbi za dominaciju nad HNS-om, uništili su HNS. To više i nije HNS nego Čovićev Centralni komitet.

Potporu hrvatske diplomacije (koja je bila zaista impresivna) Dragan Čović je iskoristio da učvrsti svoju poziciju. Hrvatski narod u BiH, po njemu, nema s tim nikakve veze jer su Zoran Milanović i Andrej Plenković u biti njega i njegovu politiku iz Gruda podržali.

Na koncu se desilo ono što je bilo i za očekivati: Dragan Čović se ritno poput jogunaste krave i s mukom napunjenu kofu s mlijekom prolio.

Sad smo u još goroj situaciji nego što smo bili. Zgurani u slijepu ulicu i potpuno demoralisani, čekamo „bogojavljenje“ poput Andrićevih junaka:

.

„PROLETA AVLIJA“ I ŽIVOT PRETVOREN U ČEKANJE

.

„Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvjek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i vještine, iz zatvora može pobjeći i okova se može čovjek osloboditi, ali te obmane(!) – nikad ni dovijeka.

I tako, prihvativši prećutno uvjete života koje vam vaš neprijatelj postavlja, živite kako on hoće; Odnosno, i ne živite nego strpljivo čekate, sve dok se sav vaš život, zajedno sa svim onim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili rajinski način života, a to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje potomstvo. Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija. Uvenućete i nestati kao što su uvenuli i nestali toliki preci i narodi u Osmanskom Carstvu, pre vas na isti ili sličan način. Nisu ni primjetili da su sa puta istinskog života neosjetno prebačeni na mrtvi kolosjek čekanja bez kraja i cilja. Ne osjećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje. Sve što jeste i što znate, umijete i možete, stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vijek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju“, pisao je Ivo Andrić.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 29. 02. 2024.