Ko je samo jednom flandrijsku zemlju obišao, njemu je postalo nezaboravno, kako je tamo čisti Smisao i Pobožnost, Mit i Realnost dovedena u vezu jedna s drugom. Zemlja sama je jedan Mit i Poezija. Nigdje drugo Duh nije tako potjelotvoren, Tijelo tako poduhovljeno kao tamo, nigdje ekstremi ne dolaze jedan drugom u susret. Dio jedne mnogostruko umnožene ljepote posjeduje Flandrija: S mirisom ribe u ustima obrušava se vjetar sa mora na ulice Antwerpena, jedan slobodan Vjetar, koji želi najradije sve strane istovremeno obletiti, on se obrušava kroz tišinu koja diše u Bruggesu, kroz monaške gradove Sjevera, kroz ravnu zemlju, koja se proteže vječno. A potom Nebo iznad Flandrije! Potresa se, drhti od Svjetlosti. Staklo iznad jutarnje svježine na ulicama – i vrelo, nemirno srce Ravnica, tamna umotana Čežnja: „Hebben olla vogala nestus hagunnan Hinase hic anda thu“ glasi najstarija od svih flamanskih pjesama. „Sve ptice su počele, Gnjezda da savijaju, samo ne Ti, samo ne Ja!

Duh Flandrije, od igre i protu-igre snaga puna promjena je rođena, stvorio je jednu umjetnost, u kojem Mitsko i Animalno prepuno Prirodnosti postaju jedno, stvorio je jednu neprevaziđenu, u srodstvu sa suprotnostima i koja završava sa pobunjenim govorom Smisla. Jakob van Maerlant, Jan Boendale i drugi pjesnici Srenjeg Vijeka zapalili su Svjetlo Poezije u Flandriji. Ona se ugasila za vrijeme španske okupacije Nizozemske i francuskog perioda, koji je trajao od 1792 – 1814. Flamanski jezik bio je ugrožan. Sve više pjesnika i učenjaka emigriralo je u francuski jezik i kulturu. Gotovo da je bilo jedva malih ljudi, Seljaka i zanatlija, koji su govorili flamanski i njegovali njegovu tradiciju.

Tada se dogodilo čudo: zapadno flamanski svećenik i učitelj Guido Gezelle pojavio se u sredini 19 vijeka kao ponovni otkrovitelj flamanskog jezika i Poezije. 1858 on je napisao „Trešnjin cvijet u dvorištu“ i „Pjesničke vježbe“, u kojima se jednostavnost i slojevitost sa plemenitom otmjenošću ujedinila. Njegove pjesme su čiste poput jednog izvora, koji izvire usred jedne šume. Sa svakom niti njegovog božanski blaženog srca on služi živima, Bogu i Prirodi, on je u likujućem zadovoljstvu i elementarnoj sjeti podanik jedne izvanredno slobodne stvaralačke naravi.

Sa Karelom van de Woestijsneom (1878 – 1929) dosegla je flamanska pjesnička umjetnost svoju drugu veliku tačku. Hipersenzibilan i hiperintelektualan ovaj je ekstremni individualist njegovu iz izvora Simbolizma i Misticizma napajanu Umjetnost popeo na jednu senzualističku igru Kulta. On je u isto vrijeme spiritualan, kosmički i antropocentrično orijentiran. On je veliki usamljenik u flamanskoj poeziji, koji je u unutrašnju jezgru stvari pokušavao da prodre. Njegova jezička muzika ispunjava prostore neba i zemlje, on se zakleo, na putu prema smislu, nadzemaljskoj i ktonskoj Moći.

Jan van Nijlen (1884 – 1965), treći veliki od starih, nije povezan sa doktrinama. Njegova od čiste muzike ispunjena poezija je lirika spoznaje, nikada estetska samo-svrha. On pati od pocijepanosti, od vremena koje se raspada na dijelove i od prolaznosti bitisanja, ali on raste iznad Nemira, iznad strasti, iznad svoga vlastitog bola. On ne želi osloboditi Svijet i Ja, nego zamisliti jednu egzistenciju u Svijetu, što zapravo znači: također i njegovu tugu, njegovu sjetu, kao i njegovu čežnju i njegove snove. On je jedan pjesnik mjere i harmonije – Harmonija je bila za njega premoštena napetost. Naravno da je, također, flamanska poezija metafizički san ekspresionizma doživjela i time privlačnost, oslobađanje formi, bezmjerni razvoj osjećaja, ekstatični napor Suprotnosti, Bjesnilo jednog velikog pokreta koji je trajao, enigmatska artističnost alhemije riječi pod njegovom vladavinom znakova.

Wies Moens je individualist i tragalac za strašću, jedan opijeni Brat Bitisanja, koji iz očajne usamljenosti svoj čežnjivi glas podiže, njegova poezija je od blokova slika sazdana. Osim ekspresionizma, jer u mnogim pjesmama nije u vezi sa njim, krenuo je Willem Elsscht svojim putem, gdje je razbaštinjen i svrgnut ležao njegov glas, snažan i grub. Osjećaj, objektivnost i ironiju poznavao je Marnix Gijsen u njegovim većinom uzvišenim i pjesmama koje su posezale za ljudskim, i koje je maestralno objedinio. Spomenimo još Richarda Minnea, koji je nesklon plitkosti, ali poznavalac s dubokim osjećajem, jedan Vladar bogatih slika povezan sa narodom preko Riječi, i sa njim i pored njega Maurice Poelants, Raymond Herreman i Urbain van de Voorde, i tako smo svakoga pjesnika spomenuli, koji su sa svojim senzibilnim pjesmama ispunjenim stvarnošću gradili jednu suprotnost Ekspresionizmu. Potpuno nepoznat je kod nas Felix Timmermans kao Lirik, a još više to važi za Mauricea Gilliamsa, čija veličanstvena fantazija i umjetnost Riječi heterogene Elemente iz carstva unutrašnjeg i vanjskog iskustva povezuje i čini stvaralačkim. Pjesnici Flandrije posjeduju interes za Čovjeka. Herwig Hensen, koji je u Austriji između ostaloga kao Dramatičar poznat, pokazuje nam grozotu života, ali, također, i njegovo dostojanstvo. Njegova Radikalnost je Istina, njegov prskos čovjeka koji stvara, odgovornog Pjesnika, koji čovječanstvo podsjeća na njegovo stvarno biće. On zna, da to može postići samo slobodni duh. Prožet osudom, da se ništa ne pojavljuje uzaludno, on čuje zov života između teturanja i pada, duboko u njemu počinje sreća.

Karel Jonckheere, pjesnik koji misli i koji je superioran, dovodi u blisku vezu Stvarnost i San. Opsjednut ubjeđenjem, da poezija nikada iz sebe same i za sebe samu ne može nastati, nego samo kao veza Elemenata Stvarnosti, on nam dopušta da sa mnogih bunara poezije pijemo. On je jedan vladar strogih pravila i slobodnog stiha, jedan Pjesnik Srži, koji svaki Dekor Stvarnosti volje odbija, jedan Realist, koji računa sa Apsolutnim, sa Stvarnošću u kojoj je moguće doživjeti Vanjsko i koji Stvarnost Nesvjesnog odražava. On je jedan Umjetnik Formi najvišeg ranga. Ali nikada njegova Forma nije bez Sadržaja. On stvara Elemente njegove poezije iz života, ali svaki njegov stih nosi snagu transformacije u sebi. Jedan trijezni Romantik i Lakonist prepun fantazije, koji Smisao i Sliku dovodi do Otkrovenja. Od najviše vrijednosti i najfinijih osjećaja, sa oštrim konturama, pjesme su Pietra G. Buckinxa, koji je svojim predstavama nametnuo strogi odgoj. On je isto tako senzibilan kao i duhovno orijentiran. U svijetloj vatri snova on stoji, pred tajnom smrti i suzama onih koji meditiraju, od vrelih zemaljskih zahtijeva orobljen, i koji sluša visoku, nadzemaljsku muziku Vremena. Unutrašnjim carstvom i jednom upravo nezemaljskom sposobnošću Osjećaja i širokim Svjetovima i Formama, nadaren je Bert Decorte, koji je sa sigurnošću igre prepune opasnosti kretao se visokim stazama Poezije. Od stihova u antičkoj paradigmi pa sve do ingenioznih pjesama slobodnog ritma, od narodne pjesme do balade, pa sve do hijeroglifa očajanja nalazimo kod njega jednu punoću Formi i Motiva. Ali nikada se kod njega ne radi o jednom golom vanjskom Efektu, uvijek se kod njega radi o supstanci Čovjeka, o Pra Bitku postojanja, nikada njega ne zavodi njegova bravurozna Tehnika i gola akrobatika Riječi. Udarena žica pokazuje, kako je Herder rekao, njenu prirodnu obavezu: ona zvuči. Prilikom izbora za ovu Antologiju ne smije se dogoditi da žica zvuči previše visoko ili previše duboko, prijatno ili piskavo, nego se samo o tome radi, da li je njen zvuk pun i istinski. Tako je sa punom namjerom i jednostavnom samorazumljivošću pored Pjesnika Mjere i Harmonije postojao i jedan radikalni novi zvuk, pored magične Christine d Haen postojao je jedan surealist kao Albert Bontridder, zatim jedan poklonik života i religioznog bitka Hubert van Herreweghen, najdinamičniji među eksperimentalnim, Hugo Claus, poklonik misticizma i grubog grla Jos de Haes, pa sve do Willema M. Roggemana i Willya Vaerewijcka, pored najmekših i najnježnijih građenja Stiha od strane Blanke Gijselen i Julie Tulkens, lucidnosti i evokativnosti Jana Vercammena, i pravom božanstvenošću ovladani strogi stihovi Marcela Coola, čiji su se Snovi napajali jasnoćom, i na kraju fantastični eksperimentalisti kao Remy C. van Kerkhove, Marcel Wauters, Ben Cami i Gust Gils. Razumije se samo po sebi, da u tako uskim okvirima jedan više sugestivan nego potpun Uvod bez pojedinosti – bez stilističkog, još i biografskog i literarnog konteksta – ne raspravlja o svemu. Ova Antologija nema za cilj ništa drugo, nego ponuditi jedno svjedočanstvo, kako je bogat orkestar flamanske poezije, koji na Tlu Stvarnosti stoji i pritome – u smislu Novalisa – Zakone Simboličkog Konstruktivizma Transcendentalnog Svijeta poima. Flamanska poezija je jedna od najljepših u svjetskoj Poeziji. Ostaje na čitatelju, tu Muziku da čuje, prema kojoj se nageo – kako bi je čuo.

.