Skup, festival kako je najavljeno u počast pokojnom Predragu Luciću, „Kupi mi mama mali rat”, izazvao je pomutnju, za sada (a vjerojatno je da će na tome i ostati) na fejsbuku. Primijećeno je, naime, i dosta široko raspravljano, ne i naširoko kako to već i jest s fejsbukom, da u cijelom programu kao panelisti i moderatori sudjeluju isključivo muškarci.

Naravno da će mnogi reći – u čemu je problem?, koji vidimo upravo u tom pitanju. No prije svega kratki opis, kako je već programom najavljeno. U četiri dana govorit će se o raznim temama, redom: “Kupi mi mama jedan mali rat”, te će istog dana biti prikazan satirični kabaret “Od nemila do Predraga”. Drugog dana, 8. marta bit će govora na temu “U raljama nacionalizma”, sljedeći dan na programu je predstavljanje knjige “Bezgrešna” Zorana Predina, te predvečer javna tribina “Strani plaćenik a domaći izdajnik”. Zaključno, u nedjelju na javnoj tribini govorit će se na temu “Na strani potlačenih?”.

U čemu je dakle problem što nema žena na panelima? U principu, nije ni nužno da budu samo žene, ili samo muškarci na raznoraznim panelima, s tim se nije teško složiti pod jednim uvjetom. Naime, ukoliko doista nema žena koje bi mogle govoriti na zadate teme, dakle koje su se bavile tim pitanjima; kao aktivistice, teoretičarke, istraživačice, medijske djelatnice…, i sl. koje nisu zucnule, ni slova nigdje rekle, nisu imale veze sa zbivanjima te vrste, ondašnjim i sadašnjim, ako dakle takvih nema, onda dakako, nema skepse, prigovora, pa eto ni ljutnje. Međutim, nevoljna riječ ovdje jest ‘ukoliko’. Samo malo nasumičnog podsjećanja na neke stvari moglo bi pomoći. Kad je rat krenuo, prva organizacija koja mu se suprotstavila bila je Antiratna kampanja. Tko je tamo bio, znao bi da su većinu aktivista/ica, činile žene, da su prve inicijative, organizacije, bile upravo ženske. Znao bi također da su, vidi vraga, znale napisati i više od letka, da su objavljivale i malo kompliciranije uratke, da su se uhvatile u koštac s nacionalizmom, da su i tada, istovremeno, i kasnije napisale nekog vraga i na te teme, govorile, bogme i po svijetu, da je nešto njihovih radova citirano u svjetsko literaturi. O temi “Strani plaćenik a domaći izdajnik”, ne mali broj žena je i osobnim iskustvom ali i permanentnim javnim djelovanje (i opet su pisale, objavljivale, istraživalo se…) bio, i još je uvijek, u toj poziciji. Nisu sve „Vještice iz Rija” pomrle, neke su vrsne novinarke, neke su sveučilišne nastavnice, neke ugledne književnice…, pa valjda bi k vragu neka od njim imala i znala nešto reći na tu temu? Misle li organizatori da niti na temu „Na strani potlačenih?” nema ama baš niti jedne žene koja bi imala što reći? Imajmo pritom na umu da su žene kao politička manjina i same potlačene, pa je nekako za očekivanje da ih tema potlačenosti osobito zanima. A i napravljeno je dobrih istraživanja, napisano odličnih tekstova, od strane žena. Ili pak organizatori festivala misle, usprkos tome što takvih žena, koje dakle imaju i intelektualni i znanstveni, profesionalni i moralni kapacitet, ima, da je doduše tako, ali su u konkurenciji s odabranim panelistima lošije? Jesu li? Sad bi, da ima vremena i želuca, valjalo pogledati koji su to velebni doprinosi baš SVIH panelista festivala. Jesu li baš svi do jednoga bolji od nekih mogućih žena?

Ili da vraga tražimo, jednostavno, u blaženom neznanju, ignoranciji organizatora (kad se radi o spolnoj nejednakosti), pa i, slijedom predrasuda, nesvjesnom omalovažavanju doprinosa žena, dakle, klasični patrijarhalni obrazac koji se i nisu potrudili razumjeti kako funkcionira, a da se pritom čak nisu morali sami smarati razmišljanjem. Goleme biblioteke djela feminističkih teoretičarki su objavljene i mogle su pomoći, samo to pomaže onom tko pomoć traži. I tako, ostaju dečki blaženi u neznanju o jednom od temeljnih društvenih odnosa (MŽ), koji u bitnom određuje svijet, o kojem oni nešto misle. Da bi to onda, polovnog znanja, objasnili ženama.