Mirim se, mirim – sve je u vodu palo.

Dušu pjesnika sveta vatra ne liže;

već su joj tuđe ideje bliže.

Nešto je čedno u meni odustalo.

.

Mirim se, mirim. Zbog čega: godina, hrane?

Što me to smelo: spletke, dvorjani, bitke?

Vode su oko nogu prljave i plitke,

odnijele moje brojne vrline i mane.

.

Drvo će u meni sa strašnim treskom pasti.

Nešto se predalo – nepotkupljivo, sveto –

nešto tipično moje, napeto.

Što je odlučilo: novac i počasti?

.

Mirim se, mirim. Nešto u tijelu gnjije.

To puca daska, to se dajem bez borbe,

to jedem tanjur sentimentalne čorbe

i kasni obrok radio-televizije.

.

Mirim se, mirim s nepravdom i laži.

Toliko toga sramotnog mrtvom srcu paše.

S uspjehom grešnu dušu mirisom tamjana plaše.

Otkud odjednom tako pomirljiv, ganut i blaži?

Mirim se, mirim – sve je otišlo k vragu.

Ja, do jučer terorist, mršav, zao –

mirim se, mirim. U bescjenje sam dao

glazbu i riječi – svoju posljednju snagu.