Što niste trajali duže, ljudi ptičjega roda?

Tu ste sjeli, gdje breskva otvara dijademu.

A proljeće se pred njom klanja i ima tremu,

Stari vrt tiho mjeri i na prstima hoda.

.

Što niste stali, da se poklonimo ljepoti,

Tih nekoliko sati, dok zemlja jetru mijenja?

Pa prokrvljena diše, drhteć od uzbuđenja,

Dok zimska uzmiče vojska i svi njeni zeloti?*.

.

Vi u pjesničko srce zaviriste s visoka,

Brbljajući o zlatu i o barutnom prahu.

I još je tinjala srdžba u siputavu dahu,

A što je suštinsko bilo, to je pobjeglo s oka.

.

Vjerujete da cilj je letjeti moćnije, dalje?

Da mirisna je šuma, al’ topla lisičja rupa?

A trebalo je samo da podijelimo skupa

Radost što smo još ovdje i netko ljubav šalje.

_______________________________________________