Svojim ciklusom slika „Kompleks groteska kroz subliminalni podražaj“, slikarica Mateja Majcen obraća nam se s one granice umjetnosti gdje ona transcendira od stilskih obilježja prema stilu vlastita alternativnog života. Baš kao i u dugoj tradiciji transavangarde, i ovdje se od univerzalne potke
izražene u natpisima, porukama na slikama, to jest njihova imenovanja, kroz veoma profinjenu figurativnu stilistiku, gradi vlastita umjetnost. Upečatljivost svakog djela groteskna je zato što se u tom odnosu općeg i individualnog, slikarski često sjetnog izraza, traži i nastoji prevladati zadanost, odnosno nadigrati demonološki bezdan u kojem živimo. Ipak, prisutna svijest o mogućnosti nadilaženja zadatosti, iako sramežljivo, prelazi granicu umjetničkog mimezisa, naravno ne crnim kvadratom na bijelom
polju kao kod ruskih avangardista ili meandriranjem prvobitnoga kakvog vidimo npr. kod Knifera. Granica se prelazi vraćanjem odnosno oživljavanjem autentičnosti doživljaja elementima slikarske groteske koja je u možebitnom „krvnom srodstvu“ s mrvicom senzibiliteta slikarske tradicije Srednje Europe
(Schiele, Kokoschka).

Problem podražaja u ovoj slikarskoj inicijativi, koja imam osjećaj
ovim ciklusom nikako nije dovršena, očituje se u osobnosti slikarice koja je u svojevrsnoj koliziji sa svijetom. Naime, stvaranje (slikanje) nije tek izbor koji općenito potvrđuje tek slobodu stvaranja. Ne, on je ujedno i duhovnost, posve osobna, koja se pokazuje u podražaju odnosno u susretu sa stvarima
i ciljevima koji postoje izvan sebe, izvan osobnosti. Na iznenađujuće dubok i bogat način u cijelom se ciklusu promatra to unutarnje sazrijevanje koje (opet) ima taj naboj groteske jer unatoč aktualnim određenjima ne pada u nihilizam, opjevavanje vlastite tragedije ili svjetske boli, niti ima frenezije
strave i užasa koje su po pravilu zgotovljene u tradiciji popularne fantasy subkulture. Podražaj je izvoran zato što potvrđuje mogućnost spoznaje kroz stvaranje, i to gotovo epifanijski. Trauma (traume) koja nas svih dotiče sada više nije zagonetka, umanjena je estetičnošću likovnog medija i transcendirana u zapaženu dragocjenost, to jest sliku. Slika pak tako postaje subliminalni karakter podražaja, što će reći da se iz tvrde stvarnosti vinula u prozračnu duhovnost, kako aluzijama koje prikazuje tako i asocijacijama
koje pobuđuje.

Marijan Grakali