Sve je pogodio, baba gatara mu nije ravna.

Nažalost, danas već možemo konstatirati da se ovo mračno proročanstvo Senada Avdića obistinilo. Preko 60 tisuća sarajevskih Hrvata se u „maglovitim sferama tranzicije“ negdje pezpovratno izgubilo.

Gradonačelnica Benjamina Karić se pravi kao da je sve isto kao nekad. Sa ponosom vrti priče o nekakvom evropskom Jerusalemu i multinacionalnom glavnom gradu.

„Evo načelnik sarajevske općine Centar je po nacionalnosti Srbin, a ja sam se izjasnila kao „ostali“. Gdje tako nešto još ima“, hvali nam se na sva usta gradonačelnica bošnjačke polovine Sarajeva. „Ostala je uvijek ista“, što bi rekao Mišo Kovač. Svijet oko nje nije ni blizu kao nekada, ali je ona ostala ista. To je njoj jako važno. Srđana Mandića, načelnika općine Centar kojeg pominje, su tamo jedva istrpili. Te tukne na alkohol, te se oblizuje na pečenu krmetinu i što je najgore od svega svoj posao radi ozbiljno i kompetentno

O ovoj bi temi već jednom trebali iskreno i otvoreno progovoriti, jer pod tepihom više nema mjesta…

.

MOŽDA POSLJEDNJI VLAK JOŠ NIJE NAPUSTIO ŽELJ. KOLODVOR

.

Nit ima Bosne, nit ima glavnog grada, nit ima državne televizije, a kobajagi slavimo nekakve „velike olimpijske Obljetnice“. Iako smo u slijepoj ulici, male šanse za spas države još uvijek postoje. Ivica Osim je par godina pred smrt pomenuo potrebu da se formira jedan sasvim novi – četvrti Entitet za one koji ne žele u nacionalne „torove“.

Nikad nije kasno za novi početak, jer kao što reče M. Selimović, „trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.“

.

„JE LI IME LONDRC OPASNOST PO BiH“, KAKO NEKI TVRDE?

.

„Postavio je skandaloznu tablu na kojoj stoji dobrodošlica u Istočno Sarajevo, „grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”. Opet je na meti Grad Sarajevo, na meti su istina i pravda. Ćosiću, uzalud se trudite, došla su takva vremena da i hiljadu puta ponovljena laž NIKADA neće postati istina! Protiv vas ću danas podnijeti krivičnu prijavu Sudu BiH, za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Moj tim provjerava lokaciju na kojoj je tabla postavljena, ako ste zauzeli milimetar teritorija našeg Grada, odgovaraćete i za to“, napisala je svojevremeno Karićka na društvenim mrežama.

„Pandorina kutija“ je nesmotreno otvorena. Usljedila je, što je i bilo za očekivati, prava medijska bura.

Pitanje „takozvanog glavnog grada“ je ponovo u fokusu: Imamo li, ili nemamo glavni grad?

Pola Sarajeva Bošnjacima, pola Srbima, a sarajevske Hrvate niz Miljacku. Ne kažem da je to neko planirao ili priželjkivao, ali je na koncu tako ispalo.

Maske su definitivno pale i jako je čudno kako se nemamo hrabrosti upitati gdje je „isparilo“ preko 60 tisuća sarajevskih Hrvata koji su dali nemjerljiv doprinos razvoju grada, a sada su gurnuti na marginu zbivanja.

.

„GRANICA POSTOJI I RAT TABLAMA“

.

Gradonačelnica s pravom u svome medijskom istupu brani svaki milimetar „njezinog“ teritorija, te kolegi Čosiću „s one strane zida“ (gradonačelniku Istočnog Sarajeva) prijeti tužbom na sudu, koja je kasnije stvarno i pokrenuta. Nakon toga je, što je bilo za očekivati, uslijedila protu-tužba gradonačelnika Čosića.

Cijeli problem dira, prije svega, u slovo i duh Dejtonskog mirovnog sporazuma, što potvrđuju i nedavni protesti koji su održani pod parolom „granica postoji“.

Entitetske granice, po Dejtonskom sporazumu, moraju biti obilježene. Barem ova odredba nije sporna i morala se sprovesti. Morala, ali eto nije. Ipak neka „nevidljiva“ linija podjele Sarajeva na dva dijela postoji i gradonačelnica je dala, kako veli, nalog svom timu da provjeri je li ili nije bilo povrede entitetske granice…

Da zaključim: Entitetske granice treba što prije propisno (po Dejtonu) obilježiti, a ovo malo preostalih sarajevskih Hrvata treba gurnuti „niz Miljacku“ da ne smetaju i ne kvare gradonačelnici Karić statistiku.

Trideset godina je od završetka rata, a entiteti kao novi realiteti su još uvijek tu. Gradonačelnica nas je podsjetila svojom izjavom i na već skoro zaboravljeno pitanje glavnog grada.

.

GLAVNI GRAD: ZAŠTO BAŠ SARAJEVO, A NE KRALJEVSKI GRAD JAJCE?

.

U pripremi je jedna incijalna rezolucija sarajevskih Hrvata o statusu glavnog grada. Nećemo i ne smijemo dozvoliti da naša sudbina ovisi o milosti bosanskog Muhameda Mursija.

Dosta je bilo čekanja, pritjerani smo uza zid.

Na „terenu“ imamo dva Sarajeva koje razdvaja sve dublja i dublja provalija. Bošnjačko-muslimansko (neki ga zovu i „bliskoistočno)“ Sarajevo koje se lažno predstavlja glavnim gradom dok se istovremeno srpsko Sarajevo marginalizira i drži pod stalnom vatrom žestoke propagandne mašinerije. Sarajevski Hrvati (za razliku od onih iz Herceg Bosne) su dobri, a dobri su jer ih više skoro i nema. Kad oni iz Hercegovine dožive istu sudbinu i nestanu u vidu magle, onda će i oni biti dobri. Ponekad mi se u snu ukazuje Eugen Savojski kako s vojskom ulazi u Sarajevo da nas spašava kao nekad. Situacija se sve više i više otima kontroli. Tokom raznoraznih obljetnica uspaljeni nacionalisti (i jedni i drugi i treći) sada već sa svojim uniformisanim formacijama marširaju i paradiraju skoro kao u vrijeme rata.

Nikad nije kasno za novi početak, jer kao što reče M. Selimović, „trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.“

Na slici: Posljednji sarajevski katolik – Spomenik papi Ivanu ispred Katedrale.

.

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ Sarajevo, 04. 03. 2024.