Meditiram nad četiri fotografije s Cvjetnog trga u Zagrebu, snimljene prije četiri godine, pokušavajući obuhvatiti pojam prolaznosti i gubitka na način koji bi bio filozofski, nepristran, neutralan i svakako lišen patetike. Na fotkama nema Đurđe (ona je portretirala mene, a fotografija je bila jedna od njenih strasti), koja zapravo stoji u nevidljivom centru toga osjećaja ” nikad više” i vodi me prema pojmu tranzitornosti, kao centralnoj temi literature i trajanja uopće. U posljednje vrijeme čitala sam Ludwiga Bauera, došavši do zaključka kako je ovu temu maestralno obuhvatio. Voljela bih imati dio njegove vještine (podsjeća me na Sebalda, po toj eleganciji i lakoći), pa da i sama stvorim tu vrstu štiva, a Cvjetni bi mi bio podloga.

Dakle, tu sam ostavila više od četiri desetljeća (opsesivno ponavljanje brojke!) , boraveći povremeno u “svojoj ” sobici, deponirajući tamo knjige, bilježnice, cipele i odjeću, te dijeleći s Đurđom prostor, misli, ideje, poslove, dileme, sušne i obilne periode, impresije s putovanja, zajedničke planove, prijatelje, hranu, sljemenske vidike i uspomene. Ovoga potonjega bilo je najviše: u njenoj odsutnosti, definitivnoj, ispitujući golemi krater koji je nastao na tom mjestu, vidim koliko se toga nakupilo i znam da više nikada neću to moći ni sa kim podijeliti i nikome “prenijeti”. Đurđine uspomene odlaze sa mnom, moje će otići tko zna s kim. Ta nenapisana proza njiše se u zraku kao avet, podsjećajući me na moju slabost: nisam dovoljno čvrsto zagrizla u taj kruh, prevladala je lirska ponornica, a s površinske strane, kruhoborni je dio odnio mnoge sate, dane, mjesece i godine, kada je , krležijanski kazano, “pero bilo jedina lanča”(koplje) da se njime proburazi “pozoj” sastavljen od građanskih fikcija o sigurnoj službi, redovitim prihodima, stanu, hrani, čistoj posteljini i ljetovanju u radničkom odmaralištu, po sindikalnom popustu.

Naravno da je postojao izbor, ali o tome je kasno razglabati. I sama Đurđa išla je najbolji dio života “u posel”, uzimajući psihologiju kao nužno zlo. sanjajući o slikarstvu, pisanju, planinarenju, o Školi mira u Mrkoplju, o ekološkim radionicama na Dravi, kolonijama u Jurandvoru i Goranovim izložbama u Hrvatskoj i svijetu, što je realno zasluživao. Onda su došli ratovi, rasap, distopija, prisilni rastanci, neočekivani gubitci, silni preokreti na koje nikada nismo spremni, ma koliko se činilo da smo “prekaljeni čelik” po Ostrovskom i po životnoj pragmi.

Popucali smo iznutra, smanjio se prostor, potamnio obzor, pala knjiga na tri slova i imperativ “preživljavanja” nadvladao je punokrvnost i radost života, koju smo si davno postavili kao životne postulate. Da, radost susreta jedino je ostala ista: odmah bismo improvizirale “priredbu”, u čast stvarnog ili izmišljenog praznika. Kao ovdje, gdje slavimo 8. mart a Stari nam je izabrani kavalir, na onoj ratnoj fotografiji, koja je također umjetničko djelo u kategoriji portreta. (Baš mislim, gledajući ova ostrvljena čudovišta od “velikih vođa” u posljednje tri decenije, kako Stari trese po njima pepeo iz muštikle negdje iz oblaka, smijući se sardonično njihovim pokušajima da nekoga impresioniraju stasom, glasom i svojim “politikama” smrti, zla i konačnoga rasapa).

Bio je to posljednji 8. mart koji sam slavila, Đurđi za volju i ljubav, kao što sam se i na Špik popela samo zbog nje, jer to je bit prijateljstva: dijeliti pogaču ljubavi u svakom segmentu, ne pričati samo o onome gdje smo najsigurniji da možemo parirati, da je naša ravnopravna i gornja. Đurđa me mnogo čemu naučila, o pravim i lažnim vrijednostima, o frommovskoj dilemi “imati ili biti”. Bila je veoma bogata žena: toliko ljubavi za život i svijet ni kod koga više nisam uočila. Stoga se postidim kad padnem u mračna i odbojna stanja, kad bivam ogorčena i mislim da sam posve sama, da su odnosi s drugima površni, pravolinijski, oskudni i nedostatni, te da me ljudi vide samo u jednoj dimenziji, kao etrurski crtež, ne imajući energije da se otvorimo i međusobno prožmemo.

Međutim, princip “petoljetke” javlja mi se u mislima kao moguća prilika. Ciklus na Cvjetnomu ostao je krnji, nedovršen. Dajem sebi i drugima još jednu godinu (numerološki gledano, pet je savršeniji broj), u kojoj je moguće nešto zaokružiti, ucijeliti, spoznati. Đurđa će mi posve sigurno poslati nekoga, kome već idem u susret i smiješim mu se, razumijevajući na pola rečenice što mi želi reći. Bit će to susret u duhu radosti i prepoznavanja, u nekom lijepom obasjanju, koje ne priznaje godine, razlike, male karakterne “iščašenosti” kao razlog neprianjanja uz blisku dušu. Kad se sretnemo, bit će to lijep , savršen dan, i mjesto koje nam Đurđa odabere. A kao znak raspoznavanja, naravno, nosit ćemo crveni karanfil, kao u onoj pjesmi: “Karanfile , lane moje, / Kara li te majka? / Nit’ me kara, nit’ mi prigovara, / Već me šalje , lane moje, na Dunav po vodu…”

Usuđujem se unaprijed radovati tom danu, ovdje, u sjeni Apokalipse, u strašnoj tutnjavi rata, u svoje i Đurđino ime.

.