Ličnu kartu u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini sam zatražio u nadležnom uredu MUP-a, u gradiću u kojem sam, prije posljednjeg etničkog svođenja računa a koje nazivam i bratoubilačkim, profesorovao 14 godina.

Ljeto 1999, moje sedmo po izdajničkom činu vojne, tj. ratne obaveze prema Federaciji i Republici Srpskoj.

Julsko prijepodne, podug i ćutljiv red u hodniku pred vratima ureda. U neka doba vrata se otvore, začuje se glas: Prednost imaju stranke iz dijaspore. Tako sam, nakon sedam godina dobrovoljnog turizma u zemlji narandži i limunova, saznao da zapravo ne živim ni tamo ni ovdje, gdje sam nekad prije živio. Ne, već u Dijaspori. Da, sa velikim početnim slovom. Taj detalj ljeta gospodnjeg već pomenute godine sam upleo u tkanje jednog mog romana, zajedno sa čuđenjem nekih mojih prijatelja: Kako to već prije nisi znao?

Romanu ne navodim naslov. Baš tako, jer nije red da reklamiram samog sebe u poplavi romanopisanija.

Nije, već je red da kažem čemu ovakav uvod. Iz Bosne i Hercegovine sam pobjegao tri godine nakon pada Berlinskog zida, a prvi put sam se u taj kraj zaputio pet mjeseci prije obilježavanja desetogodišnjice pada Zida. U novembru 1989. sam mislio da se Pad tiče samo komunizma u Istočnoj Evropi.

Varam li se ako kažem da moja, i onomad nepartijska, glava nije bila usamljena u percepciji pada Zida?

Tri godine kasnije – bilo mi je jasno da nikakav socijalizam nije održiv u Evropi pod nevidljivim buzdovanom slugu tačerizma. Deset godina nakon novembra 1989? Varam li se ako kažem da su sva obećanja i onomad zlatoustih zapadnih lidera na ruševinama zida o boljoj, ujedinjenoj Evropi, postala groteskna? Danas, u godini u kojoj će se navršiti 35 godina od pada Zida, kakva su? Danas, kad polako ali sigurnim koracima koračamo prema Trećem svjetskom ratu iz kojeg kao pobjednici mogu izaći samo crvi, gliste i tvrdokrilici? Neka mi oproste ova živa bića. Ne koristim ih ni za kakve metafore. Isto tako ni podsjećanjem na odgovornost prema svim onim dječijim licima koja nemaju predstavu o eposi svijeta u koji su pala.

Ali, kada je naša epoha zaista započela?

Ovdje i tamo imam nekoliko prijatelja, izučavalaca istorije – što po profesiji, što po amaterskoj pasioniranosti. Naše epoha (i svi prelomi, bogami i lomovi koji su uslijedili) tako jednom od njih počinje Gutembergovim štamparskim strojem, drugom Kolumbovim preimenovanjem karipskog ostrva Guanahani (na lokalnom jeziku) u San Salvador, trećem opet Stivensonovom lokomotivom. Dvojica se slažu da su Američka i Francuska revolucija dale definitivni pečat Zapadu, treći smatra da su to A – bombe na Hirošimu i Nagasaki. Zanimljivo mi je što se ne slažu sam mnom kad dajem značaj Karlu Krausu i njegovoj definicija “vječitog rata”, kojim je zapravo označio budućnost modernog svijeta, a sve u toku Velikog rata. Jedan od njih radije bi dao značaj Zukerbergu. Ko zna, možda je čovjek u pravu?

O Kišu ćutim. Kad je kod njih Kraus prošao neslavno, zašto bih govorio o još jednom književniku koji je promišljao a ne samo opisivao svijet i čovjeka?

Ali sada nisam u stanju da ne govorim o Kišu. Niko u svjetskoj književnosti hladnoratovskog perioda (bogami ni kasnije) nije dao tako ubjedljivu dijagnozu o jednoj, koliko vidim i sada neizlječivoj bolesti polike. No, ne samo politike već implicitno i svijeta koji nije shvatio po čovjeka poraznu moć odsustva kritičke svijesti u prelomnim trenucima istorije.

U Albiju, na jugu Francuske, početkom maja 1989, Kiš je bio učesnik skupa Evropa misli, Evropa politike. Iako bolestan, odazvao se pozivu organizatora i održao govor. Nadahnut, u svom stilu težnje ka činjeničnom stanju stvari. Taj govor je objavljen kao zaseban esej u knjizi Život, literatura (posthumno izdanje Sabranih djela Danila Kiša, 1995; uredila Mirjana Miočinović), pod naslovom Filozofija uvek dolazi posle.

Sada smo svi iznova suočeni sa fundamentalnim političkim problemima, s nešto malo preterivanja od strane Francuza koji su uvek imali problema sa svojom savešću, što nije lepo s njihove strane… Neki citiraju Hobsa, Loka… koji su zamenili Sartra i Merlo-Pontija. Mislim da nisu u pravu i da preuveličavaju ulogu filozofa u istoriji država. Filozofija uvek dolazi posle. U dvadesetom veku, naravno, poznajemo sve filozofe: Platona sa Sirakuze, Voltera, savetnika kraljeva, enciklopediste za vreme revolucije, Lenjina kao marksistu, Hejdegera u Nemačkoj, itd. Ali u času potpisivanja na Jalti, bila su tri čoveka koja nisu imala nikakvu filozofiju u glavi, pitam se čak da li su imala neke veze sa religijom, sa moralom… Postojala su samo tri nacionalizma, tri sile sa svojim praktičnim idejama.

Ne samo ovaj odlomak, već cijeli esej čovjeka i pisca koji nije dočekao pad Zida, kao je pisan juče. Ili, bolje reći, danas. Mrtvi Kiš govori dublje i jasnije od nas živih. Govori implicitno… No, dosta! Neka svako sam odredi o čemu nam to Kiš govori danas. I koji epitet nedostaje uz imenicu sila u pluralu? (Da pogazim načas ono dosta: Sigurno ne onaj koji je izlječiv naočarima!). I zašto su nam ugodniji uhu i pameti aedi od Kasandri – zato što propjevaju po okončanju ratova? I zašto je Dijaspora danas domovina skoro jednoj destini čovječanstva?

Ne zamjerite autoru ovog pogleda na brojnim pitanjima.

Pa ni na ovom: zašto filozofija uvijek kasni. I… Kome to moramo zahvaliti?