„Nije lako s Dodikom na leđima trčati uz brdo“, duhovita opaska jednog „maljčika“ iz Sarajeva. S ovakvim Dodikom na leđima je i Aleksandru Vučiču teško trčati uz brdo, kamoli Dini Konakoviću. Oskari su podijeljeni, zavjesa se polako spušta, blizu smo raspleta.

Tamo daleko, u magli zavejana, čeka kasarna Viktor Bubanj, nekadašnji kazamat za sarajevske srbe? Čekaju i porotnici. Smrknuti, bezdušni porotnici i naravno Sud, vrhunac svakog spektakla. Iz iskustva znamo da onom „ko je pušten niz vodu“ nema pomoći uprkos sjajnom timu odvjetnika, jer sada drugi „oblikuju“ njegovu sliku. Uskoro će njegove ruke biti svezane. Možda tada i neće biti prisutan Ramo Isak, ali lisice će biti prave, pravcate. Nema više „curik“, došlo se do zida. Sa nepravdom možeš obići cijeli Svijet, govorio je Dostojevski, ali sa njom nema povratka nazad…

Preostaje li ipak nešto koliko-toliko lijepo za kraj?

„I kad se čini da je sve izgubljeno, a nikad nije sve izgubljeno“ postoji spasonosni „Plan „B“. Preporučujem seosku idilu i obilazak Potemkinovih sela. Dakle, povratak prirodi i našim lijepim, idiličnim krajolicima. Čak i kad su „nestvarno“ lijepe (poput Potemkinovih sela), ove slike djeluju ljekovito i umirujuće.

„Potemkinova sela“ je u stvari metafora nazvana je po ruskom vojskovođi Grigoriju Aleksandroviču Potemkinu, koji je u vrijeme Rusko-turskog rata 1787. – 1792. postao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krim i priobalje Crnog mora).

Knez Potemkin je tada po opustjelim stepama južne Rusije dao sagraditi (pored puta kojim je carica Katarina II. sa svojom pratnjom imala kretati) lažna sela kulise, s lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarinu II., koja je prolazeći tuda 1787. na svom putu za Krim, vidjela lažnu sliku brze i uspješne obnove kojom je rukovodio Potemkin…

Da ponovim, Potemkinova sela je fraza, koja uz pomoć „privida i opsjene“ proizvodi stvarnost koja ne postoji…

.

SUĐENJE MILORADU DODIKU

.

Situacija se iz dana u dan sve više komplicira. Inicijalna kapisla ovim sve opasnijim turbulencijama je kontroverzni sudski proces protiv Milorada Dodika.

Grudva snijega koja je pokrenuta tom prigodom se u međuvremenu pretvorila u razarajuću lavinu koja sve više i više raste u svojim dimenzijama.

Da ovo neće biti obično suđenje, bilo je svakom jasno i prije no što je suđenje i otpočelo.

Na velikoj smo povijesnoj prekretnici: Od „izvora tri putića“, kuda i kako dalje?

Dodik nepovratno odlazi sa političke pozornice, to je definitivno.

Oko njegovog političkog potonuća se već napravio „biblijski vrtlog“ koji bi vrlo lako i republiku Srpsku mogao povući u morske dubine i nestanak.

Možda je čak ovo i pravi momenat da uz Dodikov ispraćaj spalimo sve naše iluzije.

Krenimo redom:

Mozaik oko ove priče treba sklapati po onoj narodnoj „ničem se ne čudi, a svačem se nadaj“

Puno je ovdje teatralnosti: scenario, režija, pa i sama pozornica. Naravno, primjetna su i brojna „namigivanja“. Na slici vidimo „Potemkinova sela“ i rusku kraljicu E-Katarinu Veliku. „Namigivanje“ je ovdje dovedeno do savršenstva.

Dodik zna da se ovakve predstave igraju pred milionskom publikom. S tim se računa i s tim se kalkulira. Uz Dodika blista i Sanja Vulić, ratoborna kćer Boga Aresa. Zlo se ne može pobijediti, govorio je Verglije, ali se može „izigrati“.

Suđenje se polako pretvara u prvorazredni medijski spektakl. Dodik svoju rolu igra majstorski, te iz rukava uvijek iznova vadi skrivene adute. „Velikom meštru svih hulja“, što reče Krleža, nije dovoljna sjajna teatarska predstava. On želi „poentirati“, i na kraju balade trijumfirati. A šta je s odvjetnicima, bez njih nema trijumfa?

„Hamlet iz Mrduše dojnje“ oko sebe okuplja sjajan tim odvjetnika. Tu je, pored ostalih renomiranih zvijezda, i harizmatični Anto Nobilo. Bez njega je ova vrsta spektakla teško zamisliva. Veliku je pozornost izazvalo gostovanje zagrebačkog odvjetnika na jednoj od ovdašnjih televizija. U iznimno zanimljivom razgovoru Anto Nobilo je još jednom potvrdio reputaciju velikog pravnog eksperta.

Je li – ili nije, montirani proces? Ne znam, vidjet ćemo.

Dodik je itekako zaslužio da „fasuje“ optužnicu, to se mora priznati.

Nećete vjerovati, famozna optužnica je napisana i poslana Dodiku iz nekadašnje vojne kasarne Viktor Bubanj koja je za vrijeme rata bila logor za sarajevske srbe. Dodik je i ovdje bio „sam svoj majstor“. Upravo je on dao saglasnost da se ova kasarna renovira kako bi se u nju smjestilo buduće novoformirano tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Sad bi (nikad prežaljeni sporstski reporter) Mladen Delić rekao: „Pa ljudi moji je li ovo moguće?“ Bilo je moguće jer se Dodik upravo tih godina počeo enormno bogatiti pa je pristajao na sve. Sada grakće okolo ko crni gavran jer mu „nelegalne i neustavne institucije sude zato što on tobože štiti Ustav“.

Sve prenesene nadležnosti sa entiteta na državni nivo su itekako legalne, a legalne su zahvaljujući ponajviše Miloradu Dodiku. Dakle, u onom momentu kada su pomenute ovlasti prenešene na državni nivo postojao je unutarnji dogovor svih aktera da se one prenesu, to je suština.

Stoga ponavljam – Milorad Dodik je zaslužio ovo suđenje, a vraćanje nadležnosti odnosno „povratak na staro“ je njegov sanak pusti. Naravno, i to je moguće ali ponovo uz saglasnost svih političkih aktera u BiH.

Dodik gubi pregled nad situacijom, srlja iz greške u grešku. I „mangupi iz vlastitih redova“ traže svoju šansu. Ambicije Radovana Viškovića rastu iz dana u dan, primjetna su i diskretna „namigivanja“ iz Moskve. Proteklog je vikenda pomenuti gospodin sa više stotina lovaca napravio hajku na vuka sa prikrivenom namjerom da na „čistinu istjera mrkog medvjeda“. U tome još nije u potpunosti uspio, ali šanse i dalje rastu.

Uskoro dolazi vrijeme Radovana Viškovića, to je definitivno…

.

.

„Braćo i sestre, odlučio sam da se proglasim za kralja moje republike, o čemu će odluku donijeti dvotrećinska većina mojih podanika, to jest poslanika u Narodnoj skupštini RS! Oni će najprije donijeti odluku o promjeni Ustava RS, po kojoj će predsjednik ubuduće biti kralj-predsjednik, sa istim ovlašćenjima koje imam i sada, a sve ostalo će biti isto. Znači, ostaje moja republika, nećemo proglasiti kraljevinu, već samo mene za kralja, što sam i do sada bio, ali je red da to sada formalizujemo, što se kaže. Funkcija kralja neće biti nasljedna, već će se kralj-predsjednik birati na izborima, a vjerujem da ću ja to biti bar još osam godina, a poslije mene nek’ biraju kralja kojeg hoće! Ja sam prvo mislio da se proglasim za cara, jer me mnogi moji podanici zovu ‘Mile, care’, ali, s obzirom da u Evropi više nema careva, neću ni ja da budem jedini car. Dosta mi je da budem kralj Mile Prvi Dodik, kao što su moj britanski kolega Čarls Treći, norveški Harald Peti, švedski Karl Šesnaesti Gustaf, španski Filip Šesti i da ih sve ne nabrajam. Uglavnom, sve ću ih pozvati na moje krunisanje koje će biti održano u mom kraljevskom domu u Bakincima, takoreći Bakingemskoj palati. Pošto takvu skoro istu palatu ima i britanski kolega Čarls, njega sam o ovim mojim namjerama prvog obavijestio pismom, jer će on to najbolje razumijeti, prije svega zato što je naše vjere list, što se kaže, pošto je njegova majka po ocu Grkinja“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 11. 03. 24.