U Berginovim “Razgovorima s Borgesom” ima jedan višekratno ponovljen besmrtni momenat, kojemu se često vraćam. To je ono, kad Bergin spomene neku pjesmu, esej, tekst, naslov, a Stari veli: “Da, da, to je NAJBOLJE što sam ikada napisao!”. Da sam ja taj publicist mislim da bi mi od muke sva kosa otpala. S tako zakučastom ličnošću nikad ne znaš kad te testira, provjerava, lovi za rep ili ti se naprosto podsmjehuje, zabavljajući se na toj račun. Kao enormno načitan čovjek, Borges zna kako se stvari uspoređuju i rangiraju, te shvaća težinu toga superlativa. Dakle, ostavlja na razmišljanje budućim čitateljima, što je zapravo mislio.

Moje je iskustvo da kreativci često ponešto od svoje produkcije proglašavaju “najboljim”. Ne ostavljaju ti prostora da o tome sam odlučiš, što posljedično dovodi do netrpeljivosti i otpora. Također, u silnoj želji da budu novi, drugačiji i originalni, dolaze do ekstrema. da bi uz svaku treću metaforu trebao “ključ za razumijevanje”, a da se i ne govori o logičkim spregama između ulomaka u poetskom ili proznom tkanju. No, to je naprosto besmisleno. Poezija je munjevito djelovanje, dobro zvučanje, ritmička magija, magnezijska rasvjeta, koja u mozgu nastaje kad usvoji neku blistavu sintagmu ili sliku. Dopustivo je na mitološku, povijesnu ili semantičku asocijaciju dati bilješku, da bi se ostvario princip “Tko više zna, više uživa”. No, u prvom redu, stih djeluje sam po sebi ili kao dio savršene cjeline. U toj se magiji pliva, tu se u širinu i visinu raste, tu se drhturi i dlanovi se znoje, to se pamti forever, na ceduljicu se zapisuje i pod ljubavnički jastuk stavlja, kao hodžin zapis i mantra moćnog gurua. Kako da nekome objasniš što poezija jest, ako je samo izdaleka čuo prašumski bubanj i nikada nije preko ivanjske lomače vatru preskočio?. Tvoj ludički karusel bez prestanka se vrti i ispušta mlako mlivo: “Poeziju pusti k miru / I ne diraj staru liru, / Ako ti kroz prazno oko, / Ne protječe Orinoco/ I ne pada Dracul s kule, / Kada čuje vlaške frule…”

Iskreno, ne da mi se o tome uopće raspravljati. Svaka naknadnost kvari iskonski, primarni doživljaj teksta ili stiha. Nema tu velike filozofije- ili jesi ili nisi, hoće te genijalnost ili te neće, pa griblaj dok ne izdahneš. Vraćam se onoj RIMBAUDOVIJ strofi iz pjesme “Sedmogodišnji pjesnici”: ” “Uživo je motrit stvari usred tmine, / Kad u sobi goloj, spustiv žaluzine/ Spopadnutoj vlagom, visokoj i plavoj, / Roman svoj je štio, sve ga premišljavo, / Pun okernih neba, podvodnih stabala, / Gdje zvjezdanih šuma put je procvjetala, / Pad, vrtoglavica, sućut i rasulo”. Eto, u tome je sve.

Stari je posve u pravu: postoji THE BEST and the rest, a u sredini uglavnom nema bogzna što. Ma, svejedno mi je ako to zvuči okrutno, kad znam da dvije istine ne postoje, a onu čistu i pravu, obično je vrlo teško prihvatiti.

Bogami, ovo je najbolje, što sam ikada napisala!

F.G.