Umberto Eco, U potrazi za savršenim jezikom, Hena Com, Zagreb, 2004.

Je li babilonsko prokletstvo nerazumijevanja ljudi kad je gnjevni Jahve iz Staroga zavjeta odlučio poremetiti jedinstvo i sklad komunikacije nastankom mnoštva jezika ono dobro ili ono loše? Perspektivizam spoznaje će reći kako to nužno ovisi o kutu gledanja. Isto bi o tome onda mogli misliti i Leibniz i Nietzsche. Obojica su, naime, polazili od toga da je singularnost bića i njegove individuacije središte svijeta za monadu ili Zaratustru. No, samo je barokni matematičar, tvorac niza beskonačnosti i filozof monadologijske metafizike pritom još snatrio o stvaranju savršenoga ili univerzalnoga jezika, onog koji će pomiriti Jahvinu kaznu za narode i ljudsku težnju za apsolutom. Nije stoga slučajno da ga Umberto Eco navodi uz još neke pisce u Uvodu svojeg djela U potrazi za savršenim jezikom, Hena Com, Zagreb, 2004. S talijanskoga prevela Ita Kovač. Njegovo pismo iz 1679. godine toliko je živopisno da ga moram ovdje i ja prenijeti. Leibniz, dakle, piše.

„Kad bii Bog Presvijetloj Vašoj Visosti još udahnuo misao da mi odobri samo to da onih 1200 škuda, koje je imao toliko dobrote odrediti, postanu trajna renta, bio bih sretan kao Ramón Lull, a možda i s većom zaslugom…Jer moj izum sadrži upotrebu cjelokupnoga razuma, jednoga suca za sporna pitanja, jednog tumača pojmova, jednu vagu za vjerojatnosti, jedan kompas koji će nas voditi po ocjenu iskustava, jedan inventar stvari, jednu tabelu misli, jedan mikroskop za proučavanje prisutnih stvari, jedan teleskop za dokučivanje dalekih, jedan Opći račun, jednu bezazlenu magiju, jednu nehimeričnu kabalu, jedno pismo koje će svatko čitati na svojemu jeziku: i čak jedan jezik koji će se moći naučiti za svega nekoliko tjedana i koji bi uskoro mogao kružiti u cijelome svijetu. I koji bi, gdje god prolazio, dovodio pravu religiju.ʺ(str. 12)

Eco se filozofijski nije bavio Leibnizom u tumačenju njegove metafizike prestabilirane harmonije poput Heideggera i Deleuzea. bit njegove težnje za univerzalnošću razuma i za to prikladnome jeziku. U toj ‘savršenoj knjizi’ pokazuje nam zorno svojim besprijekornim znanjem i stilom suverenoga znalca povijesti lingvistike, semiotike i filozofije jezika kako je s Leibnizom zapravo utrt put slikovnoj teoriji jezika ranoga Wittgensteina, a da je sintaksa koju je zvao habitudo u smislu stukture rečenice važnija od semantike. I onda, naravno, slijedi nešto očekivano, ali iskazano na tako lucidan način. Naime, Eco je u Leibnizovu izumu o univerzalnome i Jednom jeziku Jednog koji se umnožava u beskonačnost, jer razlike i drugost su bit ljudskoga postojanja na zemlji i u svemiru, vidio nagovještaj onoga

ʺšto će jednom biti jezik kompjutora. Leibnizov je projekt omogućio i elaboriranje informatičkih jezika koji su pogodni za katalogizaciju pojedinačnih entiteta, čak i za utvrđivanje vremena kad je gospodin X rezervirao određeni let od Y do Z ‒ do te mjere da već počinje strah da bi informatičko oko moglo odveć temeljito intervenirati u našu privacy, registrirajući čak dan i sat kad je taj i taj pojedinac noćio u tom i tom hotelu u tom i tom gradu. Još jedan kolateralni efekt potrage koja je krenula s ciljem da omogući da se govori o jednom univerzumu koji je bio čista teorijska konstrukcija, sustav elemenata koji mogu shvatiti Boga i anđele, biće i supstanciju, akcident i ‘sve slonove’.ʺ
(str. 250.)

No, dobro, Leibniz je uz Pascala i već spomenutoga Lulla misaoni prethodnik kompjutora zbog toga što je o ideji univerzalnoga i savršenog jezika htio sjediniti ono što je metajezično, naime sliku i broj. Jezik je kazivajući izvor ljudske komunikacije unutar aristotelovski određenog jedinstva prostora i vremena, ‘ovdje’ i ‘sada’. To je naposljetku temeljna granica klasične ontologije kao metafizike i iz nje izvedene logike koja postavlja načelo identiteta A=A kao načelo jedinstva mišljenja i bitka. Problem univerzalnoga ljudskog jezika o kojem govori u onome ‘ludome’ pismu Leibniz jest u tome da mnoštvo jezika mora imati nešto što ih povezuje u Jedno kao regulativnu konstitutivnost mišljenja. To je, dakle, nešto što je uvjet mogućnosti govora uopće, a možemo to filozofijski nazvati klasičnim pojmom transcendentalnoga uvjeta mišljenja. Budući da misliti ne možemo bez jezika kao kazivajuće biti onog ljudskoga, onda je ono što spaja sve moguće, zbiljske i nužne jezike nešto bitno ne-ljudsko, nešto što nadilazi granice prostorno-vremenske simultanosti govora. Tehnički su mediji poput telefona, televizije i svih današnjih vizualnih medija ovaj aristotelizam u putpunosti odbacili kao relikt zastarjele metafizike neposrednoga zora koji je odgovarao ideji govorne zajednice u teritorijalno ograničenome prostoru iskonske zajednice. Pismo je već prvi slučaj takve dekonstrukcije istovjetnosti znaka, označitelja i označenoga, govoreći semiologijski. Zašto? Zbog toga što je pisanje za razliku od govorenja ne samo drukčije artikuliranje misli u sustav gramatičkih pravila, već i posve drukčije komunikacijsko sredstvo-svrha kojim se forme života uspostavljaju kao povijesno-umjetnički stilovi, poput, primjerice baroka i rokokoa, u kojem su pisma imala taj višeznačno kićeni sjaj osmišljavanja svijeta.

Uostalom, Leibniz je filozof koji je svoje ideje iskazao ponajbolje u pismima upućenim raznim adresatima. Kao tehnički izum savladavanja fizičke ukorijenjenosti u prostor i prikovanosti uz sadašnjost kao temeljnu ekstazu vremena koja govor čini već uvijek oprošljenim iskustvom, pa su Grci kroz Sokrata njegovali umijeće mišljenja kao govora u neposrednosti odnosa spram Drugoga i poštivali prošlost kao bit iskustva vremena, tako je pismo ono koje materijalizira i simbolički čuva sjećanje na dogođeno u forrmi nunc stans, vječitoga sada. Knjiga je, dakle, medij savršenoga jezika unutar granica pisma, ali to više ne može biti izvan njegovih granica. Izvan je bespuće znakova koji su entropijski poredani u sustav komunikacije razumljiv svim ljudima bez obzira na obrazovanje stoga što je jezik o kojem u onome pismu govori Leibniz uvjet mogućnosti informatike i kompjutorizacije. Slika zamjenuje pismo, a broj postaje transcendentalni uvjet stvaranja virtualnoga prostora o kojem na tako plastičan način kazuje Umberto Eco kad spominje Boga, anđele i ‘sve slonove’.

Ima nešto, međutim, što Ecovu potragu za savršenim jezikom preko Leibniza i drugih mislilaca, znanstvenika, jezikoslovaca i negromanata teksta dovodi do prizemljenja same ideje u kontekst banaliziranja sadržaja i sintaktičke barokne razigranosti. Naime, tzv. jezik medija u digitalno doba nije više tek semantički obogaljen, pa bi ono Leibnizovo divno i slikovito pismo u našem vremenu bilo poput stilske vježbe za tečaj kreativnoga pisanja o baroku. Ovaj je jezik posvemašnje digitalizacije, kako je to jasno pokazao teoetičar novih medija Lev Manovich i nekoć diplomirani informatičar s Lomonosov sveučilišta u Moskvi, a danas profesor na sveučilištu Kalifornija u SAD-u, u svojoj knjizi The Language of New Media, MIT Press, London, 2001., postao implozija informacija kao sustava pragmatike značenja. Da to prevedemo i kažemo jednostavnije, ovaj novi jezik ‘savršeno’ pokazuje doba vladavine slike kao broja tako što pisanje poruke nalikuje babilonskome kaosu u kojem je jedino važno da je razumije korisnik, a ne kako je napisana.

Pa, tako imamo pisanje bez interpunkcije, polupismenost i prolom emocionalnoga barbarstva, ali u konačnici nikad više korištenja jezika u pragmatične svrhe negoli danas kad smo neprestano online. Savršeni je jezik otuda ono što je za Eca bilo jasno i kad je napisao svoje najbolje semiotičko djelo naslovljeno Otvoreno djelo (Opera aperta. Forma e indeterminazione nelle poetiche contemporanee, Bompiani, Milano, 1962.). To je jezik koji nije mitski Ur-Sprache, već skup svih jezika i kao takav onaj dispozitiv Moći vladavine nad čovjekom koji i kad iščezava u informatičkome bezdanu ništavila još uvijek preostaje naš jedini brod spasa u beskrajnim olujama ove civilizacije koju je Leibniz nakanio dovesti do prestabilirane harmonije posve suprotno od Noe i njegova binarnoga koda starozavjetne reprodukcije. Umjesto dva slona i dva anđela, dva oka i dvije noge, dva spola i dvije hemisfere, barokni je mislilac bio skromniji u svojim zahtjevima. Njemu je za izum mislećega stroja budućnosti bilo dostatno imati jedan teleskop i jednu nehimeričnu kabalu, jedno pismo koje će svatko čitati na svojem jeziku i taj jedan jezik apsolutne pragmatike značenja gdje i zadnja epizodistička nula u globalnome spektaklu svijeta može načrčkati svojtrag u vremenu i Drugoga na svojem materinjem jeziku lijepo poslati u 3pm u ime demokratskoga prava na jezik novih medija.

What a Wonderful World!