Nietzsche je učitelj jedinog pravoga ‘otpora’ i ‘subverzije’ koja još  preostaje u ovom svijetu posvemašnjeg ‘raščaravanja’, kako je bit modernosti shvatio Max Weber. Dok svi oportuno i ‘kukavički’ pristaju uz postavku kako umjetnost mora služiti svojem dobu tako da je zrcali u mislima i osjećajima, od futurizma do konstruktivizma i dalje, on u jednom fragmentu iz Ljudskoga, suviše ljudskog, KSA, 2, prir. G.Colli i M. Montinari, W. de Gruyter, Berlin, New York, 1980., § 146, str. 142, kaže da umjetnik

mora apsolutno biti uz briljantna i duboka tumačenja života i sebe očuvati od jeftinih, lakih metoda i rezultata. Uistinu, on se bori za više dostojanstvo čovjeka: ustvari, on ne želi ispustiti iz ruku najučinkovitije zahtjeve za svoju umjetnost, ono fantastično, mitsko, neizvjesno, ekstremno, ono što daje smisao simboličkome, ono što nadilazi osobu, a to je vjera u čudesno, kao što je to u genija. (…) 

Ovdje se neću iznova baviti Nietzscheovom, u mnogim aspektima neuspjelom kritikom dekadencije, osobito u neprimjerenoj prosudbi Baudelairea, što će ‘ispraviti’ u svojim analizama francuskoga modernizma Walter Benjamin u Pariškim Arkadama. Ono što je jedino važno jest njegov odrješit stav da umjetnik mora boriti se za „više dostojanstvo čovjeka“. O čemu je tu doista riječ? Više i dostojanstvo odnose se na rang u shvaćanju bitka, bića i biti čovjeka. Rang može biti dvoznačan, ontologijski i ontički. Jasno je da se tu ne radi ni o kakvome povratku apologiji humanizma nalik onome iz doba renesanse. Čovjek je za Nietzschea „tranzitivno biće“, ono koje je na putu nužnog preobražaja iz „neopskrbljene životinje“ u nadčovjeka. Umjetnost na tom putu nije sredstvo za neku višu svrhu, već upravo ta „najviša svrha“ i dostojanstvo života uopće. Zato svaka primisao o etičkoj metafizici koja umjetnost opravdava pada u vodu. Uostalom, Nietzsche svagda koristi izraze poput „artističke metafizike“ i izjednačava ono estetsko i ono umjetničko polazeći još od ranog svojega spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe od predsokratskoga jedinstva bitka, volje i života. Zato mu novovjekovno, kantovsko i hegelovsko, razumijevanje biti umjetnosti ne može biti putokazom budućem mišljenju. Klasični njemački idealizam umjetnost nije dohvatio u njezinoj stvaralačkoj dinamici bivanja dramom života, nego samo kao nižom formom osjetilnosti u spoznaji apsoluta kao teodiceje svjetske povijesti. Borba za „više dostojanstvo života“ pretpostavlja bezobzirnu kritiku modernoga duha vremena i pronalazak orijentacijske točke gledišta vrednovanja u onom što sam Nietzsche naziva pojmom grčke države. (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.

Orijentacijska točka otvara pitanje o estetskome vođenju života, a ne esteticističkome ili u stilu građanske dekadencije kraja 19. stoljeća kao iz romana Oscara Wildea Slika Doriana Graya. U bitnome smislu samo su Grci nadahnuće za obrat u biti metafizike na kraju epohe radikalne modernosti kao ‘raščaravanja’ jer su mislili i živjeli u skladu s prirodom i duhovnim idealima slobode i ljepote. Srednjovjekovni kršćani su zatvoreni svijet transcendencije Boga i rigidne etike dužnosti. Tu nema „višeg dostojanstva čovjeka“ jer umjesto slobode i ljepote ljudskoga tijela u njegovoj  apolonsko-dionizijskoj svetkovini života sve postaje usmjereno iščekivanju „drugoga života“ kao jedinog istinskoga života. Patnja i uzvišenost tijela čovjeka tako preobražava u namjesnika mesijanske povijesti. Iz ovoga je razvidno da moderni svijet vladavine znanosti i tehnike ne može biti prevladan bez ozbiljenja najviših ciljeva „umjetničke religije“ koja čovjeku podaruje smisao iz biti glazbe kao apsolutnoga pjesništva muzike kozmičkih sfera. Povratak Grcima zahtijeva, dakle, za Nietzschea ponovno začaravanje svijeta. E, sada je konačno bjelodano da je avangardna umjetnost totalni promašaj istinskoga života kojeg je htjela prevladati tako što ga je nakanila etičko-politički estetizirati s pomoću destrukcije onog ljudskoga i njegova pretvaranja u sliku bez svijeta. Ključni poblem neuspjeha povijesnih pokreta avangarde nije u onom umjetničkome kao takvome, već u pseudo-sintezi nove ‘umjetničke religije’ koja je postala etičko-političkim imperativom. To je Nietzsche vidio već u skretanju Wagnera u ideju apsolutne muzike kao teatralizacije mita o Nibelunzima. Problem je, dakle,  zastrašujući. Bez mita i obnove slobode i ljepote u raščaranome svijetu futurističko-konstruktivističkoga ništavila sve vrijednosti nove umjetnosti su na razini banalnosti i trivijalnosti života, a ne na putu dosezanja „višeg dostojanstva čovjeka“. S mitom i njegovim pseudo-religioznim dekorom u modernosti dobivamo samo Wagnerove estetske sinestezije na rubu kiča i groze u drugome ruhu.

Ipak, u Nietzschovu fragmentu veliki imperativ umjetnika proizlazi iz .njegova nužnog elementarnog nezadovoljstva s biti modernoga vremena u znaku dekadencije. Umjetnik nije svatko. Njegovo poslanstvo zahtijeva genija i zato naše doba ne samo da nema veliku umjetnost, već ga određuje gubitak ranga na svim razinama onog što je krasilo zauvijek iščezlu povijesnu metafiziku Zapada. Uzalud svaki govor o obnovi i povratku grčke slobode i ljepote uzvišenoga ljudskoga tijela u našu tehnosferom raščaranu svakodnevicu bez umjetnika-genija koji svojim djelom-događajem otvaraju mogućnost nastanka novoga svijeta. Zato je stanje s umjetnošću „danas“ u znaku suvremenoga nihilizma bez kritičke orijentacijske točke vrednovanja. Zašto? Zbog toga što više Nietzscheov mit o grčkoj državi nema svoje fanatične sljedbenike jedne spasonosne Kunstreligion. Mi, preostala manjina posljednjih postmetafizičkih autsajdera, samo još čuvamo od zaborava spomen na povijesnu prošlost Ideje za koju vrijedi živjeti i misliti njezinu neizbježnu otmjenu propast.

Jer ranga treba biti!