SF literatura, smatrao je Zamjatin, pisana je “skoro isključivo da razotkrije defekte postojećeg društvenog poretka, a ne zato da stvori sliku nekog budućeg svijeta”. Kako je u svojim djelima pronicljivo i bespoštedno kritizirao “defekte” društva – ruskog carizma, engleskog kapitalizma (budući da je kao inženjer brodogradnje u Engleskoj projektirao ledolomce) i boljševizma sa začecima staljinizma – neprestano je bio na udaru vlasti. Knjige su mu cenzurirane ili nisu objavljivane, pa je zbog književne “smrtne kazne” 1931., uz Staljinovu dozvolu, otišao u Francusku, gdje je nakon nekoliko godina života u osamljenosti i oskudici umro, od srčanog udara, u dobi od 53 godine.

“Mi” je napisan 1920./21., a objavljen u New Yorku 1924. (kod nas 1978., u Rusiji tek 1988.). Recenziju uz francuski prijevod knjige 1946. napisao je G. Orwell, ističući njen utjecaj na Huxleyjevu knjigu “Vrli novi svijet”, od koje je bolja jer “ima političku poantu”, ali je “slabije sastavljena – ima prilično slab i epizodičan zaplet, previše složen za sažimanje”. Tada je najavio da će je “uzeti kao model za svoj novi roman”, što je i učinio osam mjeseci kasnije, napisavši “sažetiju” priču bez “epizoda” koja je postala bestseler (ipak je on bio Englez, a ne neki ruski emigrant). Iako veliki SF pisac K. Vonnegut (u intervjuu Playboy-u 1973.) objašnjava kako je pišući svoj prvi roman “veselo ukrao fabulu ‘Vrlog novog svijeta’, čija je fabula veselo ukradena iz Zamjatinovog ‘Mi'”, čime ukazuje na to da krađa nečije priče nije neuobičajena, a ni toliko sporna ukoliko priča zadobije nov, snažan i upečatljiv literarni izričaj – ostaje činjenica da je Orwell upravo tim romanom zablistao kao svjetski književni mag, dok se za “izvornik” i Zamjatina jedva zna, što je nepravedno i žalosno.

Radnja Zamjatinovog romana odvija se kroz dnevničke “bilješke” glavnog graditelja Integrala (međuplanetarne letjelice), koji se obraća budućim čitateljima u svemiru, kamo njegova Jedina Država, nakon što je pokorila “čitavu zemaljsku kuglu”, namjerava ekspandirati, donoseći “matematički besprekornu sreću”. Stanovnici Jedine Države nemaju osobna imena, nego kombinaciju slova i brojaka, nose uniformiranu odjeću, žive u istim staklenim kućama urbanog prostora, ograđenog Zelenim Zidom od “divlje prirode”, po detaljnoj Tablici Sati, nadzirani od Ureda Čuvara, pod dirigentskom palicom Dobročinitelja.

U Jedinoj Državi jastvo i individualnost su nestali: “nitko nije ‘jedan’, nego ‘jedan od'”, pa su “‘svi’ i ‘ja’ – jedno jedinstveno MI”. Konzekventno, ne postoje ni individualne slobode i prava: “Zar nije jasno da je potpuno jedno te isto misliti da ‘ja’ može imati izvesnih prava u odnosu na Državu i misliti da gram može da uravnoteži tonu. Odatle raspodela: toni – prava, gramu – obaveze; i eto prirodan put od ništavila ka veličini: zaboraviti da si gram i osetiti sebe miliontim delom tone”.

Različitost, originalnost, osjećaji, sni i mašta tretiraju se kao “bolesna stanja” i “neprijatelji sreće”. Sve to stvara sumnje, nemir, nezadovoljstvo i sukobe; narušava jednakost i jedinstvo, i sreću. Jer sreću omogućuje jedino “znanstvena etika”, bazirana na “oduzimanju, sabiranju, dijeljenju, množenju”, s ciljem korisnosti: “Tablica množenja je mudrija, apsolutnija od drevnog Boga”, ona “nikada ne greši. I ništa srećnije ne postoji od cifara koje žive po skladnim, večitim zakonima tablice množenja. Ni kolebanja, ni zabluda. Istina je jedna, i put istine je – jedan.”

S tablicom množenja, tj. matematikom kao temeljem života, sreće, istine, dobra i ljepote, svrha egzistencije čovjeka je “postati precizan kao klatno”, kao stroj, i tako biti savršen: “Vi ste savršeni, vi ste – ravni mašini, put ka stoprocentnoj sreći je slobodan”. A na kraju tog puta ljudi su: “čovekoliki traktori”. Drugim riječima, “novi” čovjek – znanstveno ustrojen, koji više nema svoju slobodu, um i volju (to nadomještaju bespogovorno prihvaćanje Državne Nauke i volja za moć vođe) – nije više “ljudsko parče “, nego parče mašine, “molekula Jedinstvene Države”: ne-ljudsko biće.

Tako je konačno je postignuto ono za što su se ljudi “od samih pelena molili”: “da bi im neko jednom zauvek rekao šta je to sreća, i da bi ih onda prikovao za tu sreću lancem”. Već su kršćani, “jedini (mada veoma nesavršeni) prethodnici”, shvatili da je “‘Mi’ – od Boga, a da je ‘Ja’ – od vraga”, ali nisu pobijedili vraga, zlo koje ljude tjera da okuse “ubitačnu slobodu”. Jedina Država i Državna nauka, koja “ne može da pogreši” (a “znanje koje je apsolutno uvereno da je nepogrešivo – to je vera”), pomogli su “Bogu da konačno savlada vraga”. I ostvaren je “drevni san o raju”, u kojem “ne znaju za želje, ne znaju za sažaljenje, ne znaju za ljubav, tamo su – blaženi, sa operisanom fantazijom (samo su zbog toga i blaženi) – anđeli, rabi božji”. Nema više “nikakve zbrke oko dobra i zla”; “Dobrotvor, Mašina, Kocka, Gasno Zvono, Čuvari – sve je to dobro, sve je to – veličanstveno”, zato što “čuva našu neslobodu – to jest našu sreću.”

Jedini tračak slobode preostaje u Osobnom Satu, predviđenom za šetnje, čitanje, tjelovježbe ili (“samo za seksualne dane”, uz “ružičasti bon”) “pravo roletni”: spuštanje roleta da bi se, bez emocija i uzajamne povezanosti, obavio seksualni snošaj. Međutim, upravo jedno od tih seksualnih iskustava stvara obrat, jer glavnom liku donosi zaljubljenost, zanos i snatrenja, a onda i iskorak u svijet iza Zelenog zida, te poljulja njegovu predanost “jarmu razuma”.

“I neizbežno kao gvožđe i magnet, sa slatkom pokornošću po egzaktnom neminovnom zakonu – ulio sam se u nju. Nije bilo ružičastog bona, nije bilo računice, nije bilo Jedinstvene Države, nije bilo mene. Bili su samo nežno-oštri, stisnuti zubi, bile su zlataste oči, širom na mene otvorene – i kroz njih sam lagano ulazio unutra, sve dublje. I (…) ja sam – vasiona”; “Ja savršeno jasno osećam kako kopne i kopne šlifovane ivice koje me ograničavaju u prostoru – iščezavam, rastvaram se u njenim kolenima, u njoj, postajem sve manji – i istovremeno sve širi, sve veći, sve neobuhvatniji.”

Rijetko se u literaturi, pogotovo SF žanra, mogu naći ovakav značaj i opisi erotskoga – ekspresivni, zorni, “eksplicitni”, a ujedno poetski, suptilni i tankoćutni (s nekim uvidima koje ima Lou Salome u knjizi “Eros”). Također, za razliku od većine SF literature, “Mi” je prožet neobičnom poetičnošću, neočekivanom u dočaravanju krutog, surovog društva. Osim što daje dubinu i slikovitost intimnim doživljajima, ta poetičnost, kao oštra suprotnost, naglašava oporost i jezivost stvarnosti, pogotovo kad je zaogrnuta ironijom: “Čuvari su – trnje na ruži koje čuva nežni Državni Cvet od grubih dodira”.

Još jedna velika odlika Zamjatinovog romana je lucidan humor (kojeg, pak, kod Orwella nema ni u tragovima). Njegov se značaj apostrofira pri kraju romana: “Tada sam iz sopstvenog iskustva video da je smeh najstrašnije oružje: smehom se može ubiti sve – čak i ubistvo. Sedeo sam za stolom i smejao se očajnim poslednjim smehom”. Taj crni humor – “humor pod vješalima” – koji nastaje “usred političke bespomoćnosti” (K. Vonnegut), mogao bi se pripisati “slavenskoj duši”, koja s “nepodnošljivom lakoćom”, smijući se iznosi mračna obličja povijesnog trenutka. Značajnije je, međutim, što sposobnost smijanja i ismijavanja onog strašnog i zastrašujućeg stvara odmak, posljednji otpor užasu i tiraniji, i tako pali jedinu preostalu iskru ljudskosti. I nade da je možda moguća promjena.

Zamjatin je tu knjigu pisao nekoliko godina prije nego što je pojam “totalitarizam” ušao u politički govor, tri desetljeća prije nego što je definiran u političkoj teoriji i, najvažnije, prije nego što je čvrsto zakoračio u stvarnost kroz staljinizam i nacizam. Ipak, jasno je predvidio njegove bitne odlike: uništenje pojedinca, rastvaranje građana, svjesnih individuuma, u masu (čime se gube supstancija građanskog društva i osnova političke države, nestaju građanske slobode i prava, te mogućnost otpora vlasti), mitsku ulogu vođe i ključnu ulogu državne ideologije koja, uz pomoć policije i propagande, provodi totalnu kontrolu i teror.

Na stotu obljetnicu izdavanja romana “Mi” – u vremenu sve prodornije vladavine onog “neljudskog”: korporativnog kapitala i tehnike, rastuće kontrole života i dokidanja sloboda – dobro je prisjetiti se Zamjatinove poruke: “Posljednje nema; revolucije su beskrajne.”