Ma o čemu pisali i govorili, tvrdila je za života moja NMB, pisci pišu o sebi. Što je pisac srčaniji, jači, ujednačeniji, to je njegov udio u tkivu teksta ili u versima dominantniji. Budući da je ličnost polivalentna, da sadrži mnoge heteronime i unutrašnje sadržaje, građa može biti neiscrpna. U romanu, primjerice, mnoge situacije okončamo onako, kako bismo ŽELJELI da se desilo, ne nužno faktografski. Literarni junak / junakinja prisvajaju si tu povlasticu kontrole nad situacijom, svevidećeg oka, vatrostalnog srca, koje u naravi ne postoje.

Što se stihova tiče, mrvicu je drugačije. Taj vrući vosak, u koji utiskujemo emociju (ako nismo hladni konstruktivisti i prerađivači stihovne pređe) obično ostavi nešto, čemu se kasnije čudimo, dižući obrve: Tako dakle, tako je sa mnom bilo, i to sam jednom prebrodila? Moram pripomenuti, da usprkos čitanju i studiranju, nisam do kraja shvatila što je to “lirski subjekt”. je li onaj koji piše, ili onaj o kome se piše? Ili oboje? Ili nešto treće, univerzalno ? Dvojba je neugodna, osobito kod ljubavnih pjesama. Tko je kome što poručivao? Tko je koga obvezivao, zaklinjao se, mađijao i čarao, da se ljubavna kemija održi? Je li bilo kao u Mihalića: “Pjesma je umjesto onog, što se nije dogodilo”? Ili je prevladala čednost, oportunizam, pa je pjesma ublažila što se prokleto ipak dogodilo?

Osobno, već dugo nemam dvojbe o tome kome / o kome pišem. Kao iz neke melase, izdvajam stvari koje se odnose na moja promjenljiva stanja, pa samoj sebi sebe objašnjavam. Jedan zagrljaj vrijedi više od rukoveti pjesama, a opet, pjesme mogu pokriti i nečije tuđe praznine, odsutnosti, nedostajanja. Plemenito je pisati, ako je motivirano, iskreno, nadahnuto, a nije ishitreno, nategnuto i narcisoidno prikazivanje sebe u “pjesničkoj pozi”. Po mojemu dojmu, pravih je pjesama malo, vrijednih da se održe u pamćenju, u kolektivnoj memoriji. Kao što je i autentičnih života malo, zbog prevelike cijene, te lagodnijeg bijega u malograđanski kalup “zaštićenosti ” i “uspješnosti”. Lirski subjekt podvio je rep, /Ulaznicu rajsku spremio u džep.” Tako to najčešće biva, a nama naše “Sezone u paklu” i posljedično, gdje koja dobra pjesma.

I da, najžalije mi je što ću to morati reći, dogodi se neka osmoza na kraju, pa nakon što uđu u naše pjesme, svi ti divni, nedostižni, idealni i obogotvoreni, s vremenom malo posive od knjiške prašine, i ne znamo im odgovoriti na pitanje: “A što si rekla da želiš? Ti želiš samo mene?”. Ne, lirski objektu, moram te razočarati: Ne želim te, pitam se jesam li ikada, izvan tekstualno i periferno htjela nešto na dulji rok? Otpor materijala bio je važan i presudan, bol je bila iskrena, o tome nema dvojbe. Ali u uvjetima kućne plijesni i prilagodbe na nju, ne bismo lirski potrajali. Tko te zaista ljubio, neće dozvoliti da vidiš “mišju boju stvarnosti” na njegovu licu i niti da u njegovu smijehu načuješ škripanje polomljena kotača, dok kola idu

nizbrdo, k neminovnomu kraju. A što je bilo sa stvarnima Laurama, Julijama, Cordeliama, generalno nemamo pojma. Tekst ih je možebitno progutao i probavio, u gruboj varijanti zbilje.

Što da se kaže, naposlijetku? Ernoux je već mudro odgovorila: “Vrijeme pisanja nema ništa s vremenom strasti”.

And that is all about.

F. G.