Možda nije osobito uskršnja tema, ali kad su neradni dani svi nekako više mislimo, u pravilu beskorisno, jer imamo više vremena. U Srbiji, u predgrađu Bora, prije pet dana nestalo je dijete. Nestalo je kao što se u pravilu ne nestaje, to jest gotovo da je propalo u zemlju. To što su mediji u proteklih pet dana proizveli s tim nestankom, unatoč tome što ljudi generalno suosjećaju i uznemire se kad nestane bespomoćna dvogodišnjakinja, to je, u smislu tremtmana, jedno nedopustivo zvjerstvo i zloupotreba položaja sedme sile. Sva ta klikanja, breaking newsovi i izvještavanja iz minuta u minut neoprostivo je lešinarenje, u kojem se je izgubio svaki kompas. Ukratko, nema koga se od susjeda i familije nije spopalo, nema kanala i jezera gdje dijete nije locirano dok se stvar bez ikakvih dokaza nije potegnula do Beča, i nema, na kraju krajeva, razlike između srpskih tabloida koji traže da snimatelj udari ujaka djeteta za bolji “šer”, i hrvatskih tobožnjih ne-tabloida koji bi isto šer, pa sve to doslovno prenose, od majčinog privatnog života, navodnog, do lopata u gepeku policije koja stiže na teren. Kad mediji krenu nokautirati ljude za “šer”, javnost, dobar dio javnosti koji zna čitati ali ne čita kritički, nego samo spajaju slova, ti ljudi onda krenu na familiju vlastitim lopatama i motikama. Ne samo da ih pronađu na društvenim mrežama, nego ih tamo krenu vrijeđati, proklinjati, i te ljude koji su ionako u užasnom stresu grozno uznemiravati. I to traje već pet dana. Nestalo je dijete koje teško može samo opstati, sada traje invazija svjetine, koja je već pripremila konop, za djetetove roditelje, dijete i bake. Naravno da tu ni u ludilu nema javnog interesa, to je model “poslovnosti” balkanskih tabloida, a tabloidi su svi koji se iz tog izvještavanja nisu povukli dok policija ne objavi rezultate istrage. Hoće li se nekog odalamiti za “šer”, kao što je to prirodno notornom Informeru, ili će se prenositi morbidni detalji iz Informerovih vijesti, pritom je samo razlika nalik onom tko krade a tko pridržava ljestve; ovaj što krade nije u toj konstelaciji ništa infeririorniji, nego se samo manje boji visine.

Mediji imaju, morali bi imati, određenu prosvjetiteljsku ulogu. Oni, ako ćemo biti realni, pritom imaju svoje rubrike banalnosti, u kojima piše tko je napravio više plastičnih operacija i kakve su cipele u modi, ali krajnji minimum koji se od njih mora očekivati, ili su nizašto i ne treba očekivati ništa, jest da se u tragedijama ponašaju suptilno, i promišljeno. Pet dana traje potraga za djetetom. Jesu li policajci aktivirali lopate i motike ili dronove, gdje se nalaze bageri i što su njihova “povjerljiva saznanja” o ocu i majci, to je u jednakoj mjeri bezobrazno i bezobzirno objavljivati kao što bezobzirni svi ovi “stručnjaci”, boga pitaj čega, koji prognoziraju je li dijete živo, i koliko dugo je moglo bez vode. Suvišno je i napominjati, svaku osobu koja je u tome odbila sudjelovati čekalo je svojevrsno “javno ocrnjivanje”, jer dok se utjeruje “šer”, nije prihvatljivo da netko ne bi govorio o nečemu o čemu ništa ne zna, jer show must go on, valja svakih sat i pol imati naslov “oglasio je susjed”, “oglasio se rođak”, “javio se prolaznik”. Valja razumjeti da se ti ljudi ne “oglašavaju”, nego netko za njima doslovno trči s mikrofonom po ulici dok nešto, bilo što, ne kažu. Nešto što će proizvesti morbidan naslov, a potom “klik” na tekst.

Nestalo je, dakle, dvogodišnje dijete. Mi stvarno ne moramo iz sata u sati biti obaviješteni koje metode koristi policija u potrazi. Nismo u tome aktivni sudionici, mi kao svjetina nismo eksperti za potrage, nego je upravo policija obučena da se bavi tim poslom. Nismo ni eksperti za moral i roditeljstvo ljudi koje niti poznajemo, niti smo ih ikad vidjeli. To što imamo internet, pa još i društvene mreže, nema ama baš nikakve veze s našim kvalifikacijama: ako nasrćemo na žrtve tragedije zbog toga što imamo internet, s nama nešto ozbiljno nije u redu. Pod “nama” podrazumijevam i agresivne građane, i medije. Između te dvije kategorije, na kraju krajeva, sve je manje razlike, naprosto se stapaju. Ako luđaštvo proizvodi “šer”, zašto, po sjajnom receptu Informera, ne bismo podržali luđaštvo, i divljaštvo? Zašto bi se mediji trudili oko ozbiljnih tema, bili upućeni i pismeni, kad je krajnje jednostavno podržavati moralnu histeriju i agresiju ljudi koji u pol bijela dana, u radno i uredovno vrijeme u koje bi normalni članovi zajednice trebali nešto raditi, nasrću, isljeđuju i maltretiraju obitelj nestalog djeteta?

Inače, u kontekstu Crne kronike, nama silno nedostaju informacije koje jesu od javnog interesa. Mi do dana današnjeg nemamo pojma što je policija pronašla u mobitelu Nermina Sujmanovića, čovjeka koje je ubio vlastitu ženu pred kamerama, izrazito je tijesno prijateljevao s policijom, a slučaj njegovog mobitela bio je toliko kompliciran da je poslan na vještačenje u Njemačku, bez izvještaja o rezultatima. Također, ne znamo ama baš ništa o precesu protiv bivšeg hrvatskog ministra Banožića, koji je u frontalnom sudaru ubio čovjeka na cesti. Nemamo ni ama baš nikakvih podataka o tome je li saslušanje splitskog psihijatra Tome Pelivana, koji je navodno dvorištu držao više od 60 pasa borbene pasmine, plus nekoliko vukova, krenula nekamo dalje od općeg čuđenja. Je li održavao borbe pasa, i ako jest koji veterinari su u tome sudjelovali, tko su mu bili protivnici a tko publika? Je li pario pse s vukovima? Tko je bio u publici tih događaja, je li ga netko prije nego što ga je otpustio nešto pitao o suradnicima, o tržištu, o “šeru”? Što kažu pacijenti koji su takvom psihijatru izlagali svoje najintimnije tegobe, je li im od toga bolje ili su tek sad ozbiljno traumatizirani i izluđeni?

Zašto o tim stvarno relevantnim crnim kronikama nema vijesti iz sata u sat, nego upravo morbidno i voajerski buljimo u potpuno osobnu sudbinu iščezlog djeteta?