Piše: Žarko Paić

Koji je to paradigmatski grad modernosti 20. stoljeća bez kojeg ne može postojati estetsko iskustvo svijeta kao epifanije? Ne, nije to ni Pariz ni London ni Berlin. Vidjet ćemo nešto posve čudesno. Naime, pokazat će se odjednom da taj grad nije tzv. svjetski grad po svojoj slavnoj arhitekturi iz prošlosti, po svojim veličajnim trgovima i kulturnim spomenicima, po svemu što čini uobičajeno ono što nazivamo genius loci. Umjesto svega toga, susrećemo se njegovim pravim izdankom, piscem koji je ne samo taj grad već i svoju malu zemlju tragične povijesti i prajezika uzvisio do toponima ekscentričnosti i kozmopolitske sudbine kakvu sam grad bez njega i njegova djela nikad ne bi mogao doseći. Ako se još niste dosjetili o čemu ovdje govorim, vrijeme je da razriješimo svaku daljnju dvojbu.

ʺArthur Power, jedan od Joyceovih irskih prijatelja, sjeća se da je jednog dana rekao Joyceu kako želi postati ‘internacionalan’. ‘Što se mene tiče’, odgovorio je Joyce, ‘uvijek sam pisao o Dublinu, jer ako mogu doprijeti do srca Dublina, onda mogu doprijeti do srca svih gradova svijeta. Pojedinačno sadrži opće.’ Joyce je vrlo rano otkrio da je za razradu teme o gradu prijeko potrebno dvoje: smirena osjetljivost za samoočitovanja grada što ih on pruža i brižno stečeno umijeće da se ta očitovanja pretope u smislene umjetničke obrasce. Oba vida ovih zahtjeva što ih grad postavlja pred pjesnikove sposobnosti Joyce je kao mladić nazvao pjesničkim imenom ‘epifanija’.ʺ (William T. Noon, James Joyce i Toma Akvinski, Globus, Zagreb, 2001., str. 83. S engleskoga preveo Matej Jeličić.)

Joyce je, dakle, Dublinu podario svojim romanom Uliks moć svjetskoga grada apsolutne modernosti. Književna imaginacija i fikcija time je postala kulturna stvarnost koja nadilazi povijesno-epohalno zbivanje ove irske prijestolnice. Grad koji predstavlja topografiju svijesti o imploziji vremena u razlici spram Homerove Odiseje, jer se radnja romana zbiva u samo 24 sata, istodobno je stvarni prostor u kojem se ljudske sudbine preobražavaju u znak egzistencijalnoga nabačaja slobode, ali i simbolički okvir lutalačke sudbine modernoga čovjeka. Stephen Dedalus, Molly Bloom i Leopold Bloom postaju upravo ono što Joyce filozofijski tvrdi na tragu Aristotelove i metafizike Tome Akvinskoga, da, naime, pojedinačno sadrži opće. Ipak, Dublin kao stvarni grad i kao metafora svijeta u Joyceovu razumijevanju biti jezika i književnosti uopće ne bi dospio do tog posebnog ‘ontologijskoga statusa’ bez onoga što u riječi epifanija izaziva ‘bljesak smisla’. Povrh toga, epifanija se za Joycea ʺodnosi na claritas, koju Stephen Dedalus opisuje kao ‘vrhovnu kakvoću ljepote’ʺ. (str. 84) No, ljepota kao peta transcendentalija u Akvinskoga, kao pulchrum, nije tek prenesena na istim teologijskim ljestvama u moderno doba u kojem već Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu posjeda ljepotu na koljena da bi je izvrijeđao. Nije to, dakle, više ona duhovna ljepota apsolutnoga sjaja koja ima svoje mjesto u samome središtu božanske emanacije. Epifanija se Joyceu ne ukazuje, već se pojavljuje nenadano i odjednom poput duhovnoga očitovanja u riječima čiste vulgarnosti ili gestama uzvišenosti. Ona se odnosi na neumjetničko i nenamjerno očitovanje duhovnoga života i za razliku od Proustova ‘nenamjernoga sjećanja’ nije izazvana strujom vremena iz prošlosti, već intuicijom trenutka, u čistoj formi sadašnjosti. Dublin se u svojoj profanoj modernosti stoga pojavljuje Joyceu kroz čitav niz ‘samobjava grada’, pa u toj posvemašnjoj neodređenosti ključnog pojma za njegovo stvaralaštvo i u Uliksu i u Bdjenjima Finnegana, neki teoretičari pokušavaju vidjeti sličnost ili istoznačnost s Croceovim ‘trenutkom izražaja’. (str. 86)

Vrijedi ovdje istaknuti da se epifanija očito za Joycea na iznimno navlastit način pojavljuje u prvoj verziji romana Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a Young Man) iz 1916. godine, a koji je bio naslovljen Stephen junak (Stephen Hero). Pisac je tu verziju, koja je naizgled srodnija smjeru realističnoga pripovijedanja djelomice spalio, a ono što je preostalo objavljeno je nakon njegove smrti. Uglavnom, u toj verziji romana, koji ekstenzivno ima u vidu u svojem tumačenju estetičkih pitanja odnosa Jamesa Joycea i Tome Akvinskoga isusovac William T. Noon, tvrdi se da je nešto uistinu začudno u tome kako je Joyce koristeći se izrazom iz katoličke teologije bogojavljanja ꟷ liturgijskoga blagdana koji se u Irskoj slavi posebno svečano 6. siječnja ꟷ izjednačio taj izraz s francuskim épiphénomene. Pogledajmo što smo time dobili. Ono uzvišeno i sakralno očituje se ne samo u intuitivnome odnosu spram događaja objave u svakodnevnim stvarima, već se ono priključuje i nekoj drugoj pojavi i to ne na način fomalnog i materijalnoga uzroka, causa formalis i causa materialis. Posrijedi je učinkoviti uzrok, causa efficiens. Na taj način epifanija kao sklop objava i epifenomena sintetizira umjetnost i ne-umjetnička očitovanja života.

Uistinu, zar nije to u najmanju ruku korak do sinteze božanskoga i profanoga kroz ono što modernosti jedino preostaje, i što je evidentno u misaonim dosezima Waltera Benjamina od Trauerspiel do Pariških Arkada? No, sinteza ne dolazi odozgo, već odozdo, iz traumatske jezgre jezika koji se u Joycea pokazuje alkemijskim i sinestetičkim događajem koji će kulminirati s Bdjenjima Finnegana kad od jezika kao univerzalnog kazivanja ili logosa sve postane raskomadani pluriverzum anti-logosa, igra kozmičko-lingvističke epopeje ljudskoga uspona i pada. Ono što preostaje čovjeku-umjetniku u moderno doba i što se samo nastavlja drugim sredstvima, ne više jezikom već slikom, jest strategija nadomjeska. Religija biva zamijenjena ne s politikom kao ideologijom kako je to izvela povijesna avangarda. Umjesto toga, estetika postaje nadomjesno bavljenje svetim kao profanim u nemogućnosti božanske sinteze. Taj estetski Ersatz, taj gotovo spasonosni eskapizam iz taloga mutnih voda posvemašnje angažiranosti koja je književnost pratila u 20. stoljeću kao tamna sjena etičko-političkih promašaja svih vrsta, za Joycea je u epifanijskome tonu konstanta njegova mišljenja i pisanja.

ʺIstom vrstom simboličke tehnike postignuta je ‘sjajna epifanija’ značenja što prati sliku snijega na kraju posljednje i najduže pripovijetke Dublinaca ‘Mrtvi’. ‘Dušu mu ovije klonulost dok je slušao kako polagano sniježi svemirom, kako polagano sniježi, kao da s visine silazi konačni kraj, na sve žive i na sve mrtve.’ ʺ(str. 111)

Nema nikakve dvojbe, Joyce je uspostavio most sinestezije iz veličajne prošlosti i tegobne, ali slobodne i s užitkom prožete suvremenosti koja se u jeziku stapa s onim što čovjeka čuva od potpune propasti. Epifanija je događaj samoga jezika koji ne opisuje stvarnost kakva jest, nego je uzdiže do pojma kao metafore. Zato je čitav svoj život, iako nomadski i lutalački od Züricha, Pule do Trsta i Pariza, pisac sanjao i prolazio kroz svoj Grad i svoju Zemlju, jer drukčije biti ne može. Mi se rađamo u jeziku kao placenti svih naših epifanija i epifenomena i s jezikom umiremo poput njegova Gabrijela iz ‘Mrtvih’, koji ‘polako struže snijeg sa svojih kaljača’, taj snijeg koji ‘polako sniježi svemirom’ i od svega preostaje samo metafizički čista bjelina kao posljednji trag u životu pretvorenom u riječi.