Otvorenje izlođbe: 5. 4. u 19.00, Galerija Kraluš, Vatrogasna 3, Sv Ivan Zelina

Zidovi starih graditelja premazani krećem, tjeskoba zatvorske utvrde i njezinih malih prozora s oskudnim svijetlom, polumrak sa sjenama nekad važnim zbog prikrivanja posljednjih utjeha utamničenih, zabilježeni su fotografijama Zorana Filipovića na kojima nema niti jednog ljudskog lika. Ipak, ne radi se o fotografiranju fortifikacijske arhitekture zdanja iz 18. stoljeća, Naprotiv. Radi se o upravo o fotografijama i one dalje potisnute Europe i teške sudbine njezinih ljudi stradalih u češkom Terezinu, mjestu tamnovanja još za Austro Ugarske. Tu je bio zatočen i od tuberkuloze 1918. godine preminuo Gavrilo Princip nakon atentata na nadvojvodu Ferdinanda, zbog čega je počeo Prvi svjetski rat prije sto godina.

U Drugom svjetskom ratu Reinhard Heydrich, šef SS-a za Protektorat Češke i Moravske u Terezinu je u novembru 1941. osnovao koncentracijski logor (Theresienstadt) u kojem je ubijeno oko 35 000 Židova.
Surova i mračna povijest zatvora, tamnice i logora u Terezinu simbolična je točka stvarne povijesti Europe i njezinih krvavih stradanja u dva najveća rata.
Književne zapise zatočenika u Terezinskom getu svojedobno je obradila češka književnica Maria Ruth Križikova, koja je kasnije osim nacističkog zla istraživala i ono staljinističko, te korijene srednjoeuropskog antisemitizma i ksenofobije. Važno je to naglasiti jer je javna riječ desetljećima bila pod stigmom kako postoji i ono što se ne smije izgovoriti. Iako je Križovka dokumentirano pokazala kako su nacisti geto u Terezinu često lickali da bi ga Međunarodnom crvenom križu i srodnim organizacijama pokazivali kao uzor dobrog postupanja s logorašima dok je situacija bila mnogo stravičnija, u današnjoj najezdi revizionizma i zatiranja povijesti stradanja istina o Terezinu čini se još važnijom.

Filipovićeve fotografije ne donose grobove niti lica onih u njima pokopanih. One su fotografije jedne šire memorije, krik koji se je nijemo fokusirao i zastao na detaljima posve običnih predmeta (podova, niša, šarki, kvaka, lampi itd.) danas jedinim svjedocima stradanja o kojima oni sami ne mogu ništa reći, ali ipak ostaju zabilježeni kao dio holokausta i stradanja. Filipović gotovo perfekcionistički bilježi sumračnu povijest cijelog tog mjesta, pokazujući moć umjetnosti da pokaže i dade dojam o onom što se ustvari dogodilo. O onome što smo naslijedili iz svih naših stradanja, iz one europske povijesti za koju ustvari nikad nije bilo, niti može biti opravdanja.

Inače poznat kao ratni fotograf koji je svojim fotografijama dokumentirao rat u Hrvatskoj kao i onaj u Bosni i Hercegovini, ovim svojim radovima Filipović odlazi korak dalje, postajući dio one tradicije slikarske memorije (jer ovi njegovi radovi i jesu fotografske slike) važne i nezaobilazne u pravoj misaonosti Europe.

Marijan Grakalić