.

SARAJEVO – „STAZE, LICA, PREDJELI“

.

Uz velike fešte, i velike geste. Uvijek sa smiješkom na licu i nikada bez buketa cvijeća: Izet Kiko Sarajlić, Dževad Karahasan, Ivan Kordić, Jovan Divjak i mnogi drugi. Cvijeće se uvijek darivalo, a ponekak su se i koferi nosili kao u onoj pjesmi „Putuj Selma“ (poznati hit Bijelog Dugmeta na stihove pjesnika Vlade Dijaka).

I vječnom Marku Vešoviću („dijete Danteovo“, kako ga nazva Andrej Nikolaidis) je bilo poznato „Ime ruže“, možda čak i više nego Umbertu Eku. Pada mi na pamet jedan njegov tekst o američkoj pjesnikinji Emili Dikinson koji je naslovio „Ruža za Emiliju“.

.

CAMPO I STVORENJA KOJA SE RITAJU

.

Neki se kunu da su čak i (kralja sarajevskog podzemlja) legendarnog Campu u par navrata vidjeli kako u jednoj ruci drži revolver, a u drugoj karanfil. To vam je taj „Ice and flame“, odnosno Vatra i led Sarajeva. U Sarajevu su ljudi sa stilom oduvijek visoko rejtingovania a jedan od takvih je bio i Campo koji će ostati upamćen i po svojoj roli u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“ Emira Kusturice.

Finim i gospodskim manirima se diči i gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić.

Nedavno je povodom osmog marta gradonačelnici bošnjačke polovice Sarajeva uputio buket cvijeća uz par prigodnih riječi. Divno, ovo je za svaku pohvalu.

.

PRAZNIK U SARAJEVU – 8. MART „DAN ŽENA“

.

„Turisti iz Banja Luke preplavili sarajevsku Baščaršiju“, neka baš lijepo.

Evo otprilike ovakve vijesti su do nas dopirale 8. martovskog jutra ove godine.

Uveče istog (prazničnog) dana šokantan naslov na jednom od sarajevskih portala:

.

„POLICIJA NA LICU MJESTA PRONAŠLA PET ČAHURA“

.

Radilo se, kao što je svima poznato, o pucnjavi na Baščaršiji u kojoj je sa pet hitaca pogođena naša sugrađanka…

Od tada je prošlo jedva dvadesetak i kusur dana, a svjedočimo dramatičnom pogoršanju situacije u Sarajevu. Ništa se kod nas ne dešava slučajno. Vratimo se ponovo pomenutim (osmomartovskim) medijskim izvješćima:

„Turisti iz Banja Luke preplavili sarajevsku Baščaršiju“, a u večernjim satima istog dana „pucnjava na sarajevskoj baščaršiji u kojoj je sa pet hitaca ranjena jedna naša sugrađanka“.

Nekako se samo od sebe nameće jedno sasvim logično pitanje: Jesmo li to već u potrazi sa nekim novim „srpskim svatom“? Pričamo o evropskim integracijama a realnost opasno „tukne“ na novi rat.

Pada mi na pamet naš Ruđer Bošković koji u svojim putopisima („Na ruševinama Troje“) pominje i jedan grafit sa natpisom na crnom idiosinkratskom pismu:

.

REALITY IS NOT WHAT YOU THINK IT’S AN ANCIND LYNK (…)

.

Prvi dio natpisa je bio urezan čudnim i pomalo smiješnim slovima (Trojanci su imali smisla za humor), dok je drugi dio bio dodan u latinskom pismu. Nije bilo teško prevesti: „Realnost nije ono što ti misliš“, ali drugi dio je bio zagonetniji: „To je drevni, središnji sistem nadzora.“

U međuvremenu je ovaj „drevni sistem nadzora“ evoluirao (uz pomoć moderne tehnologije) u takozvani „mit apsolutne kontrole“. Ovo se ne smije zanemariti, svejedno o čemu pišemo ili govorimo. Uzgred bih pomenuo da u mojoj sarajevskoj mahali postoji jedna strma ulica (a strme ulice često vode u ambis) koja nosi ime Ruđer Bošković.

Eto vidite, Alija nije baš sve ulice preimenovao kao što se priča.

Ovdje u blizini (govorim o sarajevskom naselju Pofalići) imamo i jednu lijepu ulicu Marka Marulića i. t. d.

Još nešto o velikom Ruđeru. U zadnje vrijeme i eksperti sa Bosfora pokazuju veliko zanimanje za Ruđera Boškovića, pa je tako prema vijestima koje dopiru do nas njegova knjiga „Na ruševinama Troje“ nedavno objavljena na turskom jeziku.

.

„OTKUD SVJETLO HUMORA U MRKOM MRAKU ZLA“? (Sidran)

.

Nikako da nam svane, iako su SDP-ovci pred izbore najavljivali svitanje novog dana. Možda smo tu negdje, jer (kako neko mudar reče) „mrak je najgušći pred zoru“.

Treba nam jedno novo svitanje i „svjetlost nade“ za kojom toliko čeznemo. U mnogim mitologijаmа i religijаmа, svjetlost je univerzаlni, аrhetipski simbol duhа, božаnstvа i mistične spoznаje. Svjetlost simbolizira prosvjetljenost, dobrotu, božаnsku prirodu i život nаsuprot tаmi (i „tamnom vilajetu“) kojа simbolizira neznаnje, zlo i smrt…

.

NEK ZAMIRIŠU AVLIJE

.

Ovako je veliki Dževad Karahasan pisao o bosanskim avlijama:

„Čovjek koji se zaputio u bosansku kuću, stupa nakon avlije u divanhanu ili verandu, onaj dio kuće koji je zatvorenom prostoru za jedan korak bliže i od prirode jedan korak dalje nego avlija. Divanhana ima krov i za nekoliko stepenika je uzdignuta od tla, ali je ograđena samo dopola, jednim „poluzidom“ na čijem su vrhu najčešće saksije sa jaglikom i bosiokom, minđušicama i daninoći, pomiješanim u raznim omjerima i kombinacijama, ovisno o sklonostima žene koja ih je sadila. Čovjek koji sjedi na divanhani nije više na granici, dakle i unutra i vani, kao onaj koji se nalazi u avliji, on je definitivno unutra, odvojen od prirode i od grada, ali još uvijek povezan s njima, otvoren njihovim utjecajima, izložen onome što se zbiva vani i prijemčiv za to. On čuje zvukove što dolaze s ulice ili s trga, on udiše mirise koji do njega dolaze iz obližnje pekare, on ne može zaboraviti život koji teče oko njegove kuće i neposredno uz nju, već s onu stranu avlijskog zida. Ali je taj život, sa svim njegovim zvukovima i mirisima, ublažen i umiren, on se na divanhani već miješa sa zvukovima i mirisima kuće, recimo s onima što dolaze od žene ili iz kuhinje, s mirisom dunja s ormara ili s mirisom suhih trava iz potkrovlja.“

.