Zasigurno jedan od najpoznatijih našijenaca u Berlinu slikar je Lovro Artuković. Sreli smo se nedavno, na odlasku iz Berlina u Zagreb, i to je naš jedini berlinski susret. Poznajemo se kratko, par godina, a upoznali samo se prilično neobično: raspitujući se o mogućnosti kupovine njegove slike „Spavaćica“, sredinom 2006. napisao sam Lovri mail čije je sadržaj bila analiza njegova djela „Djevojčica sa žigicama“: spominjao sam barokno vrtloženje prostora, privid kao vid istine same, Pascalovu prepast spram dvaju beskraja, i sve u svemu bio sam nesvakidašnje neposredan za osobu koja osobno ne poznaje adresata. Pola godine kasnije, nešto prije ponoći, Lovro mi je kratko odgovorio: „Romano, ako na istu „Spavaćicu“ mislimo onda mi je vrlo drago da se ta slika, koja i nije baš tipična za mene, nekome sviđa.“

Potom sam na svome blogu napisao post posvećen spomenutim slikama, rekavši, između ostaloga, i to da nas Lovro Artuković uči da je umjetnina jedino biće ovoga svijeta koje možemo vidjeti očima drugog: ne samo da na slikama ili skulpturama možemo vidjeti nešto što vidi netko drugi, nego umjetnine jesu svijet viđen očima drugog. Na kraju teksta zaključujem: U svakom slučaju, svijet viđen očima Lovre Artukovića od našega svijeta čini kuću koja je veća iznutra nego izvana, poput House of leaves ili genijalne slike Remedios Varo, Bordando el Manto Terrestre, o kojoj piše Pynchon; na toj kući otvorio bih window u svijet Lovre Artukovića, pogledom na Djevojčicu sa žigicama i Spavačicu. Pogledom drugog.

“Pola ure kulture”, u povodu retrospektivne izložbe Lovre Artukovića u Galeriji Klovićevi dvori, citiralo je tu misao, pripisavši je famoznom autoru Vaseljene, Caru Nemanji, što je manje bizaran podatak; kudikamo je poticajnija okolnost bila sitna omaška, tipfeler: od spavaćica je postala spavačica, i jedan je moj vjerni suradnik na blogu pametno prokomentirao: „Artukovićeva slika prikazuje spavaćicu. Da joj je slikar, svjesno ili nesvjesno, nadjenuo naslov “Spavačica” umjesto “Spavaćica”, to “č” bi ukazivalo na ono što je na slici odsutno, to jest na spavačicu koja spava u toj spavaćici. A ta prozračna spavaćica lebdi na toj slici, baš kao što spavačica, lišena tjelesnosti, lebdi u svom snu.“

Nekoliko dana kasnije saznao sam da mogu kupiti „Spavaćicu“.

Lovro je u međuvremenu odlučio napraviti nešto politički nekorektno, stanovitu parodiju na politički protokol, pa je naslikao kontroverzno ‘Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popovog polja Republici Hrvatskoj’. Nije to bila tek jedna od nedovršenih Lovrinih slika: bila je to slika koja tematizira nedovršenost. Kao jedan od rijetkih koji u svijetu slika o svojoj umjetnosti zna artikulirano progovoriti, Lovro će, govoreći o prostoru između slike i njena tumačenja, kazati: „Volim se kretati u tom prostoru između slike koja je naslikana i one u nama na koju nas ta slika asocira.“

Cvetajeva je sumrak nazvala trenutkom između vuka i psa, i prostor je Artukovićevih slika, mislim, iluzija toga vremena. Samo, uzalud Lovri moć da oslika riječ ili sliku dovede do pojma, kad ga se i doslovno shvaća: ova nedovršena slika shvaćena je kao nedovršen posao o pridruživanju, što je sasvim nevjerojatna zgoda.

Naime, i o toj sam slici 2008. napisao tekst naziva: Zeigarnik efekt. Produbivši opažanje svoga profesora, gestalt-psihologa Kurta Lewina – koji je ustanovio da konobari imaju potpunije sjećanje na nenaplaćene narudžbe – Bluma Zeigarnik je zaključila da ljudi bolje pamte nedovršene i prekinute nego dovršene radnje. Lovro Artuković htio je političkom nekorektnošću izazvati provokaciju nedovršenom slikom. U studenom 2010. Esad Bajtal, u tekstu „Ko nas vodi“, zlomenuje: „Očito, u slučaju Daytonskog mirovnog sporazuma, radi se o vraćanju nedovršenim ratnim zadacima….Psihološki motiv tako dizajniranog nastavka rata prepoznajemo u eksperimentalno potvrđenom fenomenu koji savremena psihologija naziva Zajgarnik efekt.“

U našim krajevima nedovršeni se poslovi sasvim sigurno duže pamte no dovršeni. Stoga strahujem od slikarstva Lovre Artukovića.