Promijenimo li se kroz deset godina?

Ako je suditi s moje strane, da, promijenimo se prilično. U tom razmaku napisala sam 26 knjiga, priličan broj jedinica, pisama ljubavnih i raznih, te napravila oko 200 crteža i 300 novih pjesama. Brojke, lude, rasplesane, gotovo razularene. Gledajući ih na papiru, nužno se pitam: “Kada sam zapravo živjela?”.

Slušam neku Arsenovu pjesmu u pozadini, o starim ljubavima: “Danas ih sretnem s malo tuge, / Ko da im ništa nisam dao, / I dok ih gledam samo mislim/ Gdje mi je cvijet mladosti pao…”. Kako bi bilo da ovo desetljeće bude potraga za palim cvijetom, ma gdje se u ovom času nalazio?. Žalim za izgubljenim prijateljima. Nemam snage izbrisati brojeve iz memorije, skloniti njihove poklone, fotografije. Od stvari kojih se najteže odričem, ostalo je samo drveće. Od želja, samo destinacije, mjesta na koja bi trebalo otputovati. Zbog toga skupljam cipele, šešire, šalove i rukavice: da mi se nađu na putu, kad se jednom otkinem i krenem, definitivno.

Ljudi koji su me napuštali u ovom desetljeću, dobro su učinili.

Ni sama ne znam kamo bih s tim olovom, melankolijom, teškim nogama i raskoljenim srcem. Zagrizla sam u osmo desetljeće, ne vidi li se to po svemu? Za obzire i finese malo je vremena ostalo. Postoji jedan Poljakov stih, zapamćen u mladosti: “Kuda koračam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti”. No, sve je manje stvarnih žarišta i iskri, odakle bi snopovi trebali krenuti…Došlo je doba da kažem: “Ne mogu sama”, a teška je ta rečenica, meni gotovo nevjerojatna.

Pišem jutros u raskošnom i udobnom krevetu, dišući “posoljeni zrak”. Vrijeme je lijepo, također poklonjeno, i more mi govori Dobrojutro, danas na armenskom, jučer na latvijskom. Iz kuhinje gdje Mia posluje, dopiru mirisi, mameći me da siđem…Sve je dobro posloženo, znam da sam na poštedi i da moram prihvatiti trenutak kao hostiju, posvećen dobrom voljom, dobrom kondicijom, dobrim nakanama. Stoga fotografije sklanjam u mapu koju možda neću više otvarati. Prošlo je, neka je, od nameta nema selameta, od žaljenja nema nam prekaljenja.

“Grlimo se, ljubimo se grlica, sve dok budu tekle Mura, Dravica…”.

Sutra povratak doma. Dobro je, jer tako mora biti.